Recentni album za recentna vremena, ili u prijevodu: Na Balkanu ništa novo.
U koliko smo lucidnoj situaciji dovoljno govori zaključak da je ovog ljeta 2018. godine Momčilo Bajagić Bajaga ispao najveća rock zvijezda u Hrvatskoj. Braniteljske udruge se uhvatile neprovjerene, nedokazive i u konačnici lažne informacije kako bi ga diskreditirali i protjerali iz Hrvatske. A Bajaga baš kao u inat u naletu promotivne turneje na kojoj puni najveće gradske prostore po zemlji.
Da je bilo planirano, ni najbolji PR stručnjaci ne bi mogli sanjati takav ishod, jer nakon šest godina od posljednjeg „Šou počinje u ponoć“ Bajaga objavi album „U sali lom“ i to za hrvatski Croatia Records i, eto, nastade lom kao u davno svršena vremena kad su rokeri dizali živac raznoraznim moralističkim figurama.
U to ime, red je i u recenzentskom smislu napisati redak-dva.
„U Sali lom“ je očekivano srednjestrujaški album ex-Yu rocka, ‘cijepljen’ od ikakvih novih sremljenja i u sigurnoj zoni limba u kojem od osamadesetih pa nadalje obitavaju ‘naši’ kako nekadašnji, tako i današnji, rock dinosauri, kao i veliki dio njihove, uistinu vjerne publike, što dokazuje i njihov status. Ilustracije radi, Parni valjak je i dalje najbolje plaćeni hrvatski bend kad su u pitanju koncertni angažmani. Dakle, i neke promjene u diskografskom smislu se tu čine suvišnima. Stvar očigledno funkcionira već desetljećima. Dobitna formula se ne mijenja i uglavnom se svodi se na to da se pokuša postići ozračje nekadašnjih slavnih uradaka.
Četrnaesti Bajagin album (računajući tu i kompilacije) upravo pokušava evocirati neke momente s najjačeg niza „Sa druge strane jastuka“, „Jahači magle“ i „Prodavnica tajni“, a dobra je stvar što nema traljavih podilaženja preširokom auditoriju, tj. boljki od kojh su patila neka kasnija ostvarenja poput albuma „Zmaj od Noćaja“. U tom smislu „U Sali lom“ donosi i nekoliko uistinu korektnih brojeva koji bi mogli pronaći svoje stalno mjesto na koncertnim set listama Bajage i njegovih Instruktora.
To je bez ikakve sumnje istoimena naslovna pjesma „U sali lom“, vintage rock poskočica čijoj ‘težini’ pridonosi i lagano koketiranje s nekim opće poznatim jazz elementima. „U Sali lom“ dolazi druga po redu, tako da je smislena i ljubavna prethodnica „Savršen dan“ koja otvara album, tek toliko da se ovlaš izvuče zaključak: ‘dobri stari Bajaga’. Taj uvodni niz solidno zaokružuje i „Bilo bi lako“, a nakon toga „Može da te ubije grom“, nepotrebni heavy metal crossover, dolazi kao podsjetnik da kreativna kriza nije zaobišla ovaj album i da se posegnulo za nekim brzopoteznim rješenjima.
Središnji dio donosi prilično nepamtljive fillere u skoro pravilnoj brzo-sporo izmjeni ritma, što je česta boljka kod ex-Yu veterana, a album od te bezlične erozije ipak spašavaju poljednje dvije „Noćima sanjam“ i „Kad mesec prospe rekom srebra sjaj“, potonja posebn,o jer je i produkcijski napravljen dobar iskorak u kojem Bajagin glas zazvuči ‘sudbinski duboko’, što tu baladu za par kopalja izdvaja od ostalih. Kao da je uspješno stvorena premosnica prema onim danim vremenima kad su iz zvučnika opijajuće sjetno probijali stihovi „Voz, pospani voz za Harkov“ u pjesmi „Ruski voz“. Može se reći, moment za koji su njegovi fanovi morali čekati sam kraj albuma „U Sali lom“.
Dakako, čisto i kao osvrt na, u uvodu, spomenute ‘zabraniteljske’ kontroverze, nema u tekstovima ničeg spornog (kao uostalom na niti jednom Bajaginom albumu do sada) što bi trebalo talasati ikakve duhove i vrijeđati ikoga. To je samo još jedan u nizu ljubavno-nostalgični trip kojem je namjera udaljiti slušatelja na tren od svih tjeskoba stvarnosti, uostalom nešto zbog čega se Bajaga onomad i vinuo u ovdašnje zvjezdane visine. I tada je, kao i danas, bio apaurin za romatnični izmještaj iz stvarnosti. Iz današnje eperspektive gledano, jedino što se nije promijenilo je ono što je i otpjevao na ovom albumu, a to je; čim je pronašao pravi ton, u sali je nastao lom.
Ocjena: 6/10
(Croatia Records, 2018.)