Bolja reciklaža romske glazbe od one na albumu ‘Recycle’ nije se dugo dogodila na ovim prostorima.
Zamišljam da sam ja neki faktor u TV i filmskoj industriji, recimo netko tko ima neku dobru dramu ili dramsku seriju u rukavu, ali sam malo staromodan i muku mučim oko odabira glazbe. Nekako znam da je današnja moda takva da se traže nemelodijske zvučne podloge ili neke jednostavne poskočice, a ja bih punokrvnu pjesmu, nešto što će ostati u uhu i nešto što će životno prokolati kroz žile u par minuta i neki glas koji će to učiniti onako na prvu i da će ta emocija biti isto tako široko prihvaćena. Nekako onako kao kad se nekada isto tako podastirao život pred očima kad bi Dado Topić otpjevao već prvu kiticu: „Ja hoću život, bolji život“ ili kad bi Oliver zapjevao „A sad adio“.
I onda zamišljam kako bih reagirao kad bih čuo pjesmu „O Djila“ u izvedbi Nine Ćorić i grupe Balkan Zoo. Valjda bih pomislio da su svi moji problemi riješeni.
Naime, uzme vas prvo predivno odmjeren ritam Mirsada Dalipija, začinjen još ljepšim akcentiranjem, potom puhačke teme iz kojih se promalja neka čudna sjeta u toj poletnosti, te potom najjači trenutak kad se začuje ženski glas kroz čiju ogrubjelu hrapavost čistoća duše ispuni prostor. Glas u kojem je istovremeno molitva, mudrost, sjeta, tuga, želja za srećom i nada. Kad osjetite da sve to ide iz srca i da je proživljen svaki djelić otpjevanog i kad vam se to nekako prenese i utisne u vaše srce, onda vam nitko ne mora objašnjavati čemu glazba služi.
Zašto mislim da bi „O Djila“ bila idealna za neku rotaciju npr. u TV seriji? Zato jer koliko god je slušali, ona će donijeti ljepotu evergrina, kao da bolje nije mogla ni biti izvedena. Zato jer su takva vremena u kojima ovako nešto neće proći na top listama jer je „O Djila“ prije svega punokrvna glazba, a ne poza. Zato jer je to glazba za one koji vjeruju svojim ušima, a ne trendovima. I na koncu jer mislim da je publika za ovakvu vrstu glazbe ona koja večernje vrijeme provodi pred malim ekranima.
Uvjeren sam da Balkan Zoo & Nina Ćorić samo moraju doći do ušiju svoje publike. Na korak su do toga da ovo što su snimili i objavili dođe u dvorane. Na korak su do slave.
Album „Recycle“ puno je više od ‘apgrejdane kafane’, a istovremeno na sreću dovoljno daleko od suhoparnog artističkom promišljanja romske glazbe kao štiva koje bi eventualno moglo dobiti na zamahu da ga se čita izvan svojih osnovnih gabarita glazbe za narod. „Recycle“ je tu postigao ono što bi se u slikarstvu nazivalo ‘zlatni rez’. Uz sve ovo je album preko kojeg smo doznali da u Hrvatskoj živi pjevačica za koju bi autor ovih redaka rekao da je u nju ušao duh Šabana Bajramovića. I ovo joj je prvi album.
Da smo negdje izvan ovih granica još bi se mogli pitati kako je to moguće da ovakav potencijal dosad nije vokalno jače vidljiv, ali navikli smo da je ovdje sve moguće, posebno kad je riječ o neiskorištenosti potencijala.
Nina Ćorić jedno je vrijeme bila urednica CMC-a, a insajderi mi kažu da se jako dugo bavi pjevanjem flamenco pjesama, a to su mali i hermetični krugovi ljudi, bar kad je o Hrvatskoj riječ. Stoga njen susret s grupom Balkan Zoo, projekt koji godinama agilno pored svih drugih obaveza vodi basist Mario Rašić, zamišljam na istoj ravnini važnosti kao trenutak kad je Mostar Sevdah Reunion sreo Ljiljanu Butler.
Vokalni talent Nine Ćorić me osobno ‘ukopao’ s najavnim singlom „Geljan dade“, iste one pjesme koju je Bajramović volio izvoditi i koji je Nina izvela jednakim intenzitetom paranja srca i glasnica, onog emotivnog trenutka dočaravanja situacije kad se dijete oprašta od oca i kreće u svijet. No to je, kad se tako mora reći, tek uvod u raskoš koja se nalazi i u ostalih devet brojeva na albumu „Recycle“.
„Recycle“ je profinjenost koja susreće oporost života. Dobro se sjećam svog jedinog intervjua koji sam radio sa Šabanom Bajramovićem u zagrebačkom Morris studiju gdje je u tom trenutku snimao nekoliko pjesama s Cubismom. Tada je o toj neobičnoj suradnji rekao: „Hteo sam ja celog života da radim ovakvu muziku. Da su oko mene školovani muzičari koji znaju da sviraju bossa novu i cubanu, ili tango, ali ih nisam imao. Oni moji iz okolice Niša u ono vreme nisu o tome imali pojma.“ Upravo je negdje „Recycle“ na tom tragu. Mislim da nekako najbolje na taj način mogu opisati tu sinergiju jazz instrumentalista i Nine Ćorić.
Sve kreće lagano i neobavezno s „Hop, hop, hop“, ali „Gelem, gelem“ koja aranžmanski i ugođajno skreće malo prema španjolskoj glazbi donosi prvu jaku sidrišnu točku ovog albuma, da bi odmah potom „Ederlezi“ otišao u stratosferu s plesnim i razigranim mojo momentima u drugom dijelu pjesme. S takvim zahvatima obično biva jasno da su svi u bendu ‘zagrizli do kosti’.
„Bubamara“ pak donosi minimalistički gegajući ples tube gostujućeg Joea Kaplowitza i opojnosti Ninina vokala, a potom „Tutti frutti“ opet potjera plesni ritam s istaknutom temom Igora Ivanova na klarinetu. „Čaje šukarije“ je doživjela hrabru funk preobrazbu koja je čak donijela i zvuk distorzirane električne gitare. U neku ruku postignut je efekt kakav se obično postiže producentski kada se rade remiksi, s tim da ovdje živi bend stoji iza toga. Bajramovićeva „Opa cupa“ je u plesnoj ulozi kao i „Tutti frutti“, dok trubači i ritam sekcija tradicionalnu „Opa Nina, Nina naj“ odnose prema karipskom zvuku i opet Nina Ćorić i u tom reggae ljuljuškavcu vokalno poentira tako prirodno, kao da je, recimo, marihuana glavna droga u Guči, a ne rakija.
Sam kraj albuma poentira na početku teksta spomenuta „O Djila“ u jednom od najljepših pop iskoraka za jednu romsku pjesmu. Trenutni evergrin.
Cijeli „Recycle“ dakle nije jazz čitanje romske glazbe, već zaigranost jazzera unutar brojnih popularnih stilova koji kao da i sami sebi dokazuju koliko je moćno univerzalna romska glazba, posebno ako je kraj njih izuzetna pjevačica poput Nine Ćorić. Jednostavno su u maštovitom eksperimentu predočili i sebi i slušateljima da je romska glazba gotovo ishodišna točka svake glazbe.
U ovom trenutku od objave albuma i skromne koncertne promocije pred jazz publikom u Tvornici kulture pa do službenog zasjedanja na vrh top liste prodaje albuma u Hrvatskoj (koliko god to primjeraka bilo) prošlo je svega dvadeset dana.
Dakle, Balkan Zoo i Nina Ćorić su već sad na korak do slave i bez neke pretjerane medijske pažnje i podrške. E sad, zamislimo samo scenarij s početka ove recenzije.
Ocjena: 10/10
(Croatia Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
