Banalno i predvidljivo Fincherovo ‘čitanje’ Larssonovog rukopisa

Prošlo je dosta vremena od kada sam pogledao švedsku verziju filma, no zanimljivo lice Noomi Rapace u sjećanju mi je jasnije nego lice Rooney Mare koju sam gledao nedavno, a koje se lakše prisjetim s naslovnica raznoraznih novina nego iz filma.

'Djevojka sa zmajevom tetovažom'

Osim što u remakeu nekog hvaljenog stranog filma, posebice krimića ili trilera, vide potencijalno ogromnu zaradu uz manje uloženog truda oko same priče, vjerujem da filmske industrije u Americi nisu gluhe na to kad Amerikanci najnormalnije izjavljuju kako ne vole titlove. Štoviše, iritira ih to i bez problema će se prije odvažiti na neki sinkronizirani film nego uložiti napor u čitanje teksta, jer film bi trebao biti razbibriga, a to svakako isključuje višesatno čitanje. Istinita priča. Vrlo je popularna sinkronizirana verzija filma “Muškarci koji mrze žene”, švedskog hita iz 2009. godine, a imao sam i priliku vidjeti kako izgleda. Posao je odrađen besprijekorno, ako stavim na stranu da mi je a priori odbojna i apsurdna sama ta ideja koja predstavlja nepoštivanje glumaca i njihovog truda/talenta, no Amerikanci su sada dobili svoju verziju filma – “pravu”, skuplju i glamurozniju. Bolju? Ne bih rekao.

Pretpostavljam da priču znate. Stieg Larsson potpisuje famoznu Millennium trilogiju, a prodano je oko 30 milijuna knjiga diljem svijeta. Umro je prije objavljivanja knjiga, no oduvijek je bio siguran u ono što je napisao i vjerovao je kako će knjige postati hit. Završio je sve tri prije nego ih je ponudio izdavaču, a navodno je ostavio i nekakve nove tekstove u svom laptopu koji je, unatoč bogatstvu koje je privredio svojim knjigama, uz stan, jedino što je ostalo njegovoj nevjenčanoj supruzi. Kako su živjeli u izvanbračnoj zajednici, svo bogatstvo otišlo je bratu i ocu s kojima uopće nije bio u dobrim odnosima. Njegova partnerica odbila je razmijeniti s njima laptop za stan u cijelosti, no na kraju su, pod pritiskom javnosti popustili. Očito je da vjeruje kako je tamo još jedna zlatna koka.

David Fincher ugledan je redatelj i ima iza sebe već cijeli niz uspješnih ostvarenja, što kod kritičara, što kod publike; no rijetko sam se međutim susreo s radom nekog redatelja takvog kalibra u kojem nisam pronašao ni trunkicu njegove osobnosti. Nisam dakle Fincherov fan i ne mogu reći da sam istinski uživao u ikojem njegovom filmu osim u (uvjetno rečeno) “Fight Club”, a iznimno cijenjeni “The Curious Case of Benjamin Button”, “Zodiac” i nedavni “The Social Network” ostavili su me prilično ravnodušnim. Atmosferični su, zaigraju na kartu dobre, intrigantne teme, no sve nekako ostaje na razini neiskorištenog potencijala. K tome ne uspijevam ignorirati sveprisutnu hladnoću u njegovim filmovima, koji mi ponekad nalikuju na mudro osmišljeni aparat za stvaranje novca jer, budimo realni, Fincher je našao najveći i najsigurniji mamac za širu publiku, a pozitivne kritike samo su dobrodošli bonus.

Nemoguće mi je napisati osvrt na ovaj film bez uplitanja švedske verzije, no ne bih se ovim putem bavio time koji film vjernije prati knjigu, nego koji je od priče uspio napraviti dobar film. Američka verzija filma ima nekoliko sitnijih razlika koje ne mijenjaju previše na stvari i u dojmu (sam uvod oko cijele Mikaelove afere i kraj kojeg neću spojlati) no i nekoliko značajnih, u odnosu na švedsku verziju filma, a oni se prvenstveno odnose na trenutak ulaska Lisbeth u Mikaelovu priču i okolnosti oko istog. Sama je priča pak prilično složena, no u Fincherovoj verziji, ispod varljive površine i nakon uvodne elaboracije, ubrzo postaje prilično jednostavna, banalna i predvidiva.

Mikael (Daniel Craig) izgubi spor protiv nekog biznismena, no multimilijunaš Henrik Vanger (odličan Christopher Plummer) ima za njega zanimljivu ponudu – da bi dobio krucijalne informacije u vezi sa svojim slučajem, Blomkvist treba istražiti smrt Vangerove nećakinje Harriet, za koju Vanger smatra da je ubijena prije 40 godina, a ubojica mu svake godine na njegov rođendan šalje cvijeće koje mu je Harriet poklanjala kao djevojčica. Vanger sumnja na nekog iz svoje bliže obitelji i zapravo se cijela priča sastoji od toga da Mikael složi slagalicu – razriješi okolnosti oko nestanka Harriet, odnosno pronađe njenog ubojicu. Naravno, skoro pa rutinski i u tren oka, novinar pohvata sve ključne detalje u priči, za razliku od istražitelja koji je na slučaju radio godinama. Lisbeth (Rooney Mara), hakerica koja od samog početka prati Mikaelovu priču i vjeruje u njegovu nevinost i koju zbog problematične prošlosti nadzire i siluje (i doslovce) država, uplete se u priču prvo kao promatrač cijele situacije, a kasnije udruženi i u poslu i u krevetu pokušavaju doći do odgovora. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X