Kad Englez nazove bend Bastille, stvari baš ne klapaju kako bi trebale…
Kakav lynchovski naboj, pa još pjesma koja se zove „Laura Palmer“… Sve to je samo prvi vizualni kontak s albumom“Bad Blood“ koji potpisuje Bastille – londonski (a ne, recimo, pariški) bend-projekt okupljen oko mladog i talentiranog pjevača i autora svih pjesma Dana Smitha, o kojem će sigurno biti riječi u budućnosti na britanskoj sceni. No sav taj noir je, kao što je napomenuto, samo vizualni štih albuma, jer kad CD uleti u player, zvukovni dojam je potpuno drukčiji. Razočaravajući.
Bastille je ona vrsta projekta kao što je bio prošlogodišnji njujorški indie pop trio Fun – šarolik i veseo uronjen u nasljeđe Queena, samo što je ovaj londonski projekt daleko manje intrigantan, pravocrtno je posložen i zavijen u nostalgičarsko pop ruho karakteristično za vremena kad su scenom harali boy bendovi. I to stoga jer je Dan Smith R&B pjevač, dok su aranžmani rađeni indie filozofijom, ali opet nedovoljno odmaknuti od ciljanog pretendiranja na top liste singlova. Umjesto maštovite retro progresije, karakteristične za britansku glazbu novijeg datuma proizvodnje, na djelu je pop regresija omeđena prilično predvidljivim pop obrascima koji počesto podsjećaju na Coldplay koji se trudi zaigrati na neku ovlaš world music shemu u prijeporu oblikovanja soundtracka za iduće nogometno prvenstvo.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=F90Cw4l-8NY[/youtube]
Već uvodna „Pompeii“ potegne u tom smjeru. „Things We Lost In The Fire“ je naslanjanje na Stinga, ali daleko manje intrigantno od načina na koji to radi jedan Gotye. Naslovna „Bad Blood“ je treća u nizu rađena po sistemu ‘ajmo svi ruke u zrak, tako da je sve jasnije kako Bastille teže biti neka muška inačica Florence + The Machine jer Smith posjeduje snažan i kristalni vokal koji može isplivati iznad nasnimljenih silnih gudača i stadionskih zbornih pratećih zborova. No to je uglavnom sve jer nema neke druge impulzivne frikovštine koja bi stvar zakopala malo dublje i učinila ovaj debi višeslojnim. Vedre himne se skoro u pravilnom nizu 3:1 izmjenjuju s baladama, a potonje „Overjoyed“ i „Oblivion“ posjeduju veću snagu nego kad Bastille ponese ritam i zborno pjevanje. U posljednjoj „Get Home“ bi im se i Meat Loaf naklonio na ukrašavanju pop himne nove generacije klinaca. No čak i u svijetu zašećerenog popa ima daleko više uzbudljivijih albuma.
Ocjena: 5/10
(Virgin / Dallas Records, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
