Možda je sama naslovnica sa zečevima bila razlog da se recenzija Beat Happeninga objavi baš danas, na Uskrs. Kad se uz to još doda jasno definirani ‘boli nas dupe’ stav koji ovi pioniri lo-fi indie zvuka imaju od početka svoje, nazovimo je, karijere, može se reći da bolji album za danas i nije mogao doći na red.
Za sve koji ne znaju, Beat Happening je trio koji nepromijenjen djeluje od 1982., zadnji put je nastupio uživo početkom 1990-ih, a obzirom da nikad nije službeno objavljen raspad, legenda kaža da djeluju i dan danas, naime po istoj toj legendi trio se bar jednom mjesečno okupi na probi. Ne zna se tko je bio i posvjedočio tome, ali priča o tim probama je i dalje živa. Bret Lunsford, Calvin Johnson i Heather Lewis su, ukratko kazano, legende indie scene.
Od početka 1983. godine, otkad su krenuli sa snimanjima, držali su se svog lo-fi pravila snimanja na opremi koja im je bila pri ruci i bez obzira koliko primitivna bila (u počecima je to bio Echoplex uređaj), skoro uvijek na posuđenim bubnjevima, dok je jedini opravdani produkcijski zahvat bio teški reverb na Bretovoj gitari kako bi se prikrilo da nema pojma o sviranju. Da stvar bude još luđa, bend je oformljen s ciljem da postane velik u Japanu. Već su 1984. otišli u Tokio, ali će i taj odlazak biti upisan zlatnim slovima u povijest rocka kao najveći neuspjeh jednog američkog benda u Japanu, valjda jedinog koji je tamo otišao i niju uspio dogovoriti niti jedan koncert.
No kako je indie priča bubrila desetljećima, tako je Beat Happening postajalo sve kulerskije ime među akterima scene, posebno kad se uzme i vodeća uloga u International Pop Underground Festivalu koji je prvenstveno okupljao antikorporativno nastrojeno društvo. Možda i nema benda na američkoj sceni koji, recimo, nakon petnaestak godina nenastupanja uživo, odbije punudu za gostovanjem jednom Modest Mouseu i da takav potez svi pozdrave.
Shvatili se, Beat Happening su nešto kao naš Mance. Kod njih nema plana i programa. Ni u glazbi, ni u biznisu, a zbog kultnog statusa možete ih ili obožavati ili potpuno ignorirati. Ignoriranje svega, ujedno je i njihov zaštitni znak. Oduvijek su zvučali kao nezainteresirani učenici Velvet Undergorunda; Lunsford lijeni i nagluhi Lou Reed, a Lewis nekarizmatična Nico – potpuni autsajderi. No autsajderi su iz nekog razloga u rujno prošle godine odlučili kako je došlo vrijeme da par mjeseci kasnije britanski Domino objavi kompilaciju presjeka njihove karijere.
Kompilacija od 23 kronološki poredane pjesme u preko 70 minuta na kojoj se čak nalazi i devetminutna „Godsend“, svojevremeno proglašena kao svetogrđe grupe, obzirom da je riječ o multikanalnoj snimci. Beat Happening s „Look Around“, dakle nakon ‘100 godina’, iskače kao zec iz mađioničarskog šešira na današnjoj indie sceni. Najvažnija stvar je da pjesme koje su u prosjeku starije od 20 godina zvuče tako svježe i neoskrnavljeno u svom fuck off điru. Iz njih se istovremeno itekako iščitava sve ono što su u sebi imali bendovi poput Sonic Youth, The Cramps, The Breeders, pa u neku ruku i Violent Femmes.
Još jednom treba napomenuti kako Beat Happening nije par rukava za svakog slušatelja, posebice one koji ne vide ništa primamljivo u bendovima koji zvuče kao da su se upravo okupili. No opet, nije li jedna od definicija rocka da ga u dobroj mjeri sačinjava društvo glazbenih amatera s mudima. Beat Happenig upravo su takav primjer. Oni su primjer da ne postoji pogrešan smjer ako se tamo ide sa srcem. Tanka je crta između najvećeg luzera i najveće face, kod ovog benda ta tema uvijek će biti otvorena. Propustili su sve šanse, ignorirali sva pravila igre glazbene industrije, nema ih desetljećima na pozornica, a i dalje su u igri, i dalje legende.
Ocjena: 8/10
(Domino Recordings / Dancing Bear, 2015.)