Trebalo je 10 godina živjeti blues da bi nastao ovaj album kojeg se već sada može smatrati krucijalnim kad se uopće spominje blues na domaćoj sceni.
Kad je riječ o bilo kojoj sceni uvijek postoje neki proto-glazbenici koji su krenuli daleko prije nego je stvar dobila zamah. Tako je i kad se spominje domaća kantautorska scena koja i dalje doživljava svoju ekspanziju. Jedan glazbenik se puno prije ‘odmetnuo’ sam s gitarom i u potpunosti se posvetio bluesu. Riječ je o Zagrepčaninu Adamu Semijalcu poznatijem pod pseudonimom Bebè Na Volè. On je taj proto-frik trenutnog ‘kantautorskog vala’.
Raspustivši svoj rock bend Gloft početkom novog milenija, Semijalac je počeo otkrivati dubine bluesa i to onog roots bluesa, na način kako ga je izvodio i doživljavao Robert Johnson i brojni crni glazbenici s delte Mississippija. Sam s gitarom u ruci i bluesom na usnama prošao je veliki broj zabiti ove, popularno zvane, regije, također je jedan od prvih koji je digao ruke od bilo kakve komunikacije s diskografima, kao što je pristupio jednostavnom lo-fi pristupu kad je riječ o zvučnim zapisima vlastite glazbe. Ovisno o inspiraciji puštao je svoje nebrušene blues komade po YouTubeu i Bandcampu, često samo skice pjesama koje su bile spremne za nadogradnju na opskurnim koncertima kad su kroz improvizacije neke od njih doživljavale preobrazbu do nečega što bi se uvjetno moglo nazvati finalnim ruhom, kao što je to primjerice slučaj s pjesmom „Pills“.
S jedne strane gitarski virtuoz, napuknuta i prepoznatljiva tenora zbog svog je pristupa ostao marginalac igrajući mimo svih pravila scene na kojoj se lako mogao ostvariti da je igrao kompromisno. No Semijalac je doslovce živio blues često ostavljajući čudnu nelagodu onima pred kojima svira, od kojih su mnogi postavljali samo jedno pitanje na kraju, a to je: kako takav lik nije ‘uspio’ do sada? No definicija uspjeha na ovim prostorima je delikatna sama po sebi. Tu se uvijek postavlja i pitanje iskustva, a činilo se kao da Semijalac još uvijek prikuplja iskustvo i to ono najteže kao što je sviranje pred ljudima zakinutima za bilo kakvu medijsku pompu glazbenika kojeg gledaju. Kao da su u nekom vraškom (ili Semijalčevom) eksperimentu u kojem se trebaju prepustiti čulima i osjećati bez prvotno umjetno formirane slike ili predrasude o glazbeniku. A jedino sredstvo komunikacije uvijek je bio blues – i to onaj korijenski, primordijalni, onaj na koji prvo reagira sve drugo prije nego li se uključi mozak, zvuk i emocija tako pogodni za dočaravanje ovdašnjeg stanja, a opet ‘uvezena glazba’ koja uspješno uspostavlja komunikaciju gdje god se u svijetu izvodila.
Krajem 2014. godine sazrijelo je vrijeme za novu fazu – objedinjavanje svega čemu je prethodilo češljanje kroz desetogodišnji Semijalčev rad. Posla se prihvatio Višeslav Laboš, jedan od kreatora „Electronic Jugoton“ kompilacije, ujedno jednog od najboljih tematskih diggerskih albuma uopće na ovim prostorima. Bebè Na Volè nedvojbeno je za Laboša bio veliki izazov. Svesti deset godina nečijeg rada na jedan album slaganjem i uravnoteživanjem kućnih snimaka u kompaktnu cjelinu može biti nemoguća misija, kao što se začas može doći na stranputicu da se uslijed loše kvalitete određenih snimki posegne za poliranjem materijala, što bi u Bebè Na Volè slučaju također bilo pogubno jer bi se izgubila ta prijeko potrebna roots nit.
Na sreću Laboš jako dobro shvaća stvari i svemu je pristupio s diggerskom filozofijom neskrnavljenja originala, već samo frekvencijskom ugađanje odabranih postojećih snimki. Ideja da sve završi na vinilnoj ploči dodatni je plus jer roots pristup zahtijeva i roots nosač zvuka. 13 pjesama objedinjeno je pod nazivom „Time Of Great Depression“. Naziv nije mogao biti bolji, sematički se itekako uklapa u stvarnost, a najveća vrijednost cjelokupnog materijala je karakteristični autorski potpis iskovan i potvrđen kroz desetogodišnje nastupanje.
Semijalac pak ne kopira velikane crnog zvuka, on ima svoj zvuk kroz koji se osjeti da je njegov put bio obrnut od tradicionalnog puta izvornih bluzera. Osjeća se njegov rock roots, potkrade se pokoji grunge moment kao što se nije bježalo i od toga da neke pjesme imaju za podlogu loop ritam mašine. „Time of Great Depression“ tako nosi pečat 21. stoljeća dok je istovremeno skoro pa klasična blues ploča gledano kroz sam pristup. Pored toga tekstovi su briljantna kombinacija društvenih tokova i okolnosti te njihovo djelovanje na nutrinu pojedinca tj. autora. Svakako kritika društva, ali nipošto prvoloptaška čime se sa svakim slušanjem razna značenja produbljuju.
Kultna „Pills“ koja ujedno i otvara album zvuči kao prva skica iste iz faze dok gotovo nije ni bila pjesma pojačavajući tempiranje pred „Goin’ Mad“ koja kotrlja riff i ritam u nekoj originalnoj kombinaciji kao da su se prije oho-ho godina susreli Beck i Moby u fazi zajedničke inspiracije bluesom, da bi na „All My Regrets“ i „Wait For You“ bio potpuno izbrisan dojam da je sve što se čuje rad isključivo jednog čovjeka s gitarom u ruci. Dok „All My Regrets“ zvuči kao neki zagubljeni demo snimak Nirvane, „Wait For You“ je guthriejevski ulaz u folk dodatno pojačan pratnjom bendža, a slični moment se može naći i u „Karen“ koja zatvara A stranu dok ste se prethodno ježili na potmulu emociju „Sunny Days Are Over“.
B stranu otvara „Decision Ricochet“ koja kao da je nastala u kuhinji Howlin’ Wolfa ili Muddyja Watersa, da bi naredna „Coffee And Cigarettes“ dala do znanja kako će druga strana imati puno pravovjerniji blues smjer od A strane. Dok je „Fool Myself“ svojevrsni ‘intrinzični vrisak’, „The Great Fall“ zvuči kao da je iščupana sa skrivene stranice velike američke pjesmarice – zagubljeni klasik, ujedno bivajući prvim poglavljem velike završnice i niza koji slijedi s „Why Can’t You Feel?“ i „Time Of Great Depression“ koje zvukom nose smiraj dok riječi cijede otrov kriznih vremena čineći tako famoznu premosnicu od one najpoznatije američke krize nakon I svjetskog rata do ove današnje, kada biva jasno da sve krize možda nemaju isto lice, ali imaju isto naličje, nevolju koja pogađa na individualnoj razini. Utoliko se posljednja „Given Yourself Trouble“, majstorski ispraćena slide gitarom, nameće i kao objašnjenje ‘vremena velike depresije’ i kao Semijalčeva definicija (vlastitog) bluesa.
„Time Of Great Depression“ je album koji sjetno otvara neka prostranstva slično načinu kako je Ry Cooder radio filmski soundtrack „Paris, Texas“, često tonovima dočaravajući neizrecivo, čineći ga ‘prokleto’ zaraznim za slušanje. Gledajući pak u hrvatskim okvirima dobili smo najbolji blues album s koje god strane se gledalo. Volè je majstorski ispucan i od strane nadahnutog Semijalca i od strane Laboša koji je to minuciozno posložio.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2014.)