Sinoć je Vintage Industrial Bar bio pun. Na pozornici je bio jedan čovjek s gitarom i njegov blues.
„Salt of The Earth“, rekli bi stranci. Adam Semijalac je rijetka autorska pojava na ovim prostorima, na kojima se takve rijetke autorske pojave ne očekuju. Očekuju se možda negdje na američkoj jugu. Negdje gdje je to autohtono. Negdje gdje je to tradicija i gdje blues teče venama prirodno kao što prirodne teče i rijeka Mississippi.
Na ovim prostorima bi prije očekivali nekog vještog majstora obradi. Nekog tko bi baštinio nasljeđe Dixona, Wattersa i ostalih blues velikana iz prve polovice XX stoljeća. Nekog tko bi se prema bluesu ponašao kao prema muzejskoj građi – artefaktu iz vitrine, koji bi u njegovim rukama bio nošen s poštovanjem, ali bi u konačnici to i dalje bio samo ‘predmet’ lišen svoje živosti i značaja perioda kojem je pripadao. I, naravno, čuli bi kod takvog izvođača one, uvijek mrske, promjene kad bi s nekog oprobanog standarda uglavio poneki svoj autorski pokušaj, obično ‘filigranski’ urešenu ljušturu, bez žitke bluzerske srčike u sebi.
No Adam Semijalac je „Salt Of The Earth“. On je utjelovljenje istinske vrijednosti i žilavosti bluesa. On blues osjeća i misli. On se kroz blues izražava. Njemu je blues prirodna stvar, kao i pjevanje na engleskom jeziku. U svakom glazbenom pogledu on je autsajder za većinu današnjih poimanja glazbe i njenom profesionalnom pristupu (nažalost). On je jedan od onih likova kakve obično netko mobitelom snimi kako sviraju negdje na ulici, budu viralni ‘pet minuta’ uz tipičnu opasku „zašto ovakav talent svira na ulici?“.
No sinoć je takav lik napunio jedan Vintage Industrial Bar, a izvodio je svoju autorsku glazbu i prodao nakon koncerta solidan broj vinilnih ploča koje je tiskao u vlastitom aranžmanu. A istom tom glazbom je sve prisutne odveo na glazbeno putovanje od Mississippija do Chicaga, uz bitnu opasku da je u svoje blues utkao i štošta što se modernoj glazbi događalo nakon ekspanzije ‘crnog zvuka’ koristeći razne pedale da bi kao solo act oživio gospel momente kakve bi mogli doživjeti jedino u nekim američkim baptističkim crkvama, ili pak udahnuti turobno tešku grunge atmosferu jednog Seattlea s početka 90ih godina prošlog stoljeća.
Još od albuma „Channels“ iz 2004. preko „Time Of Great Depression“ (2014.) do recentnog i sinoć predstavljanog „Hate Is A Wonderful Thing“, Semijalac koji djeluje pod umjetničkim imenom Bebè Na Volè, konstantno dokazuje kako je blues živo tkivo otvoreno za mnogobrojne metamorfoze, ako ga se istinski osjeća malo dublje od atraktivnih hvatova i trikova na pentatonskoj skali. Za Semijalca blues kao daje vječito otvorena rana, nešto što ne može zacijeliti i što se ne može preboljeti. Možda je to i bila poruka s posljednjom odsviranom pjesmom „Never Got Over“ (po njenom refrenu je album „Hate Is A Wonderful Thing“ i dobio ime, a ujedno ga i otvara), a ne samo činjenica da se ta pjesma u određenim glazbenim krugovima prometnula u najveći hit s albuma.
Opijajuću tenziju u kojoj je publika hipnotički upijala sve što se događa na pozornici nisu omeli ni sitni problemi kad je dio elektroničke opreme pod Semijalčevim nogama ‘odbio poslušnost’ tijekom izvedbe „Dogs And Horses“, zbog čega je uz bodrenje publike bila ponovno izvedena, ili pak moment izvođenja „Shaped Me“ koja ‘malo baca’ na „All Along The Watchtower“ kad se to neko dylanovsko ozračje u zraku ‘moglo rezati škarama’, kao da su svi bili ekspresno ekspeditirani u šezdesete kad su se u njujorškom Villageu probijali glazbenici s pričom i gitarom u rukama, kad se pomno slušao svaki stih i ton. A sve to se sinoć događalo pred 400-500 ljudi usred Zagreba. Istinski praznik glazbe.
Koncert Bebè Na Volè bila je i prilika za predstavljanje osamnaestogodišnje kantautorice Marine Elezović, ujedno i Adamove učenice, koja je otvorila večeri i čije pjesme i njihova izvedba su pokazale uistinu zreli pristup te mlade glazbenice. Može se zaključiti da je Adam ne bi ‘bacio u vatru’ da ne osjeća njen potencijal. Ipak je on u ovom trenutku najjači solo act u Hrvatskoj, i po kvaliteti, ali i po broju prodanih ulaznica za solo koncert, a i dalje ga nećete čuti i vidjeti u hrvatskom eteru. No to je jedan sasvim drugi blues, i s njim ne treba kvariti divotu sinoćnjeg događaja.
Saznajte više: Adam Semijalac: Sam kraj stvaranja novog albuma obilježio je moj totalni burnout
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
