Dokumentarni film ‘Becoming Led Zeppelin’ redatelja Bernarda MacMahona prikazan je u petak 7. veljače u hrvatskom IMAX-u, istovremeno kad je premijerno ušao i u 200 istih kino dvorana diljem SAD-a i Kanade.
Kako i sam naslov upućuje, radnja filma odnosi se na rani period okupljanja grupe, te potom osvajanje američkog tržišta turnejama i s prva dva albuma („Led Zeppelin“ i „Led Zeppelin II“) otvarajući puno prostora objašnjenju geneze jednog od najznačajnijih rock sastava svih vremena.
„Becoming Led Zeppelin“ ujedno je i prvi dokumentarni film o Led Zeppelinu u kojem su sudjelovali svi živući članovi; Jimmy Page, Robert Plant i John Paul Jones, ali je glasom prisutan i pokojni bubnjar John Bonham, koji ni za života nije bio sklon davanju intervjua. Zahvaljujući modernoj tehnologiji pročišćavanja starih audio snimki Bonhamovog glasa, koje je produkcija godinama sakupljala iz najrazličitijih izvora, uspješno je oživotvoreno zvučno prisustvo i tog ključnog člana, kao što je time jednako uspješno redateljski podignuta emotivna tenzija u situacijama u kojima Page, Plant i Jones slušaju njegove iskaze i nadovezuju se na njih. Takvi postupci redatelja Bernarda MacMahona svakako su poseban doživljajni forte za svakog obožavatelja Led Zeppelina, a takvih je mnoštvo i među generacijama koje su stasale i nakon što je bend ugašen 1980. godine nakon Bonhamove smrti.
Svaki fan također dobro zna da Led Zeppelin suprotno svojoj popularnosti nisu ostavili previše video materijala iza sebe jer je mističnost igrala veliku ulogu u njihovoj karijeri iz želje kako bi se najveći fokus pridao glazbi. U tom smislu MacMahonov film po pitanju zvučnih video zapisa nastupa grupe ne donosi ništa novo što dosad nije bilo u opticaju. U tom pogledu nova je jedino postprodukcija i priprema tih zapisa za IMAX standarde kako bi to gruvalo s kino-soundsystema u mjeri u kojoj se najbolje dočarava upravo ona magija koja je svojevremeno ljude magnetično i masovno privlačila ovoj grupi, tj. supergrupi. I tu nema prigovora, dapače robusne i eksplozivne izvedbe donose živost i duh kao i neki nostalgičnu uzdah u ovom vremenu zapeglanih produkcija i straha od svega što zvukovno provocira odavno utvrđene parametre standarda, jer Led Zeppelin su bili jedna fantastična pojava u vremenu kad su se i standardi zvuka i produkcije stalno otkrivali i unaprjeđivali.
MacMahoneov film strogo se drži kronologije i to je dobro iz nekoliko razloga. Prvi leži u tome da je to dobrodošlo obzirom da se izučavani period dogodio prije 50-60 godina i shvaćanje svijeta i njegovih odnosa, posebno u glazbi, nužno je što razumljivije uzročno-posljedično objasniti mlađima, kao i podsjetiti starije, jer upravo shvaćanje tadašnjih okvira pomaže shvatiti kako se razvio jedan bend koji je nadišao te okvire. Svi članovi Led Zeppelina u ovom dokumentarcu jasno žele naglasiti kako nije sve nastalo preko noći (iako su takvi narativi ‘čuda’ uvijek najprimamljiviji publici).
Drugi dobar razlog je što je tim postupkom uistinu stavljeno težište na ono „Becoming“ iz naslova i to iz usta samih aktera koji objašnjavaju svoje porijeklo, obiteljske odnose i trnoviti glazbeni put u kojem nije bilo mjesta za promašaje.
S jedne strane Page i Jones su se kalili kao studijski glazbenici i aranžeri, kao daleko mlađi od slično angažiranih glazbenika. „Vrijeme u studiju bilo je skupo, tko je od glazbenika griješio i trošio tuđe vrijeme i novac, taj više nikad nije bio ponovno angažiran“, možda je najbolje objasnio John Paul Jones dril koji su prošli on i Jimmy Page. S druge strane Plant i Bonham kalili su se na svirkama od kojih im je ovisio život – Plant je morao izgraditi scensku pojavnost pjevača inače bi ostao beskućnik, a Bonham je pak najviše volio svirati s njim iako mu je supruga negodovala da se druži „s tom propalicom“ (što je dodatno ojačalo odnos Plant-Bonham, jer čim netko nešto brani, a glazba ispunjava dušu mimo toga, tu je ishod doslovce iskristaliziran).
Ništa u toj priči nije išlo po nečijem planiranom scenariju, već je sve ugodila sudbina onako kako to sudbina često ugodi kad je svatko u situaciji da se mora iščupati iz nekog problema u nizu različitih spleta okolnosti i savršenom tajmingu, kao što je bio naprasni raspad grupe Yardbirds usred novih dogovorenih koncertnih termina. Upravo je to Pageovo navrat-nanos okupljanje novih Yardbirsa dovelo do sasvim jednog novog spoja psihodelije i bluesa na koji je prvo reagirala Skandinavija, a potom i Amerika.
Led Zeppelin je bio spoj u kojem je svaki njegov član osjetio da mora dati sve od sebe jer su složno to prepoznali kao trenutak u kojem su se odškrinula vrata i da se ta šansa više nikad neće ponoviti. U neku ruku počeci leta Olovnog cepelina nose dosta bitlsovskog u sebi, jer Beatlesi su se kalili u Hamburgu daleko od očiju domicilne britanske javnosti, a Page, Plant, Bonham i Jones su tu priliku dobili u Skandinaviji, a kad je domaći teren došao u situaciju da ih čuje to se dogodilo u trenutku kad su već bili izvedbeno i kreativno definirani.
U filmu je solidnog prostora dobila i nekadašnja radijska slika Amerike i tamošnjih urednika i DJ-a koji su nošeni vlastitim sluhom i njuhom, te slobodom odabira izgurali ad hoc cijelu priču širenja utjecaja taktikama koje su u današnje vrijeme nezamislive jer ne postoje više radijski urednici s toliko slobode. „Prvo bi pustili prvi stranu albuma, potom reklame, pa drugu stranu, onda opet reklame i opet se vratili na prvu stranu“, prisjetio se Plant radijskih praksi iz SAD-a kad su Zeppelini objavili prvi album.
Priča oko drugog albuma dolazi kao potvrda Led Zeppelina kao supergrupe, jer sama vizija „Led Zeppelin II“ i uvjeti rada kreiranja tako nečeg dok je bend istovremeno koncertno aktivan po SAD-u je nešto što općenito mogu napraviti samo vrhunski majstori. Time je nadiđena percepcija benda kao čuda jednog albuma. Plant se oformio kao punokrvni autor lirike, Page kao vizionar zvuka i umjetnik avangardne rock produkcije, a Bonham i Jones kao najubitačnija ritam sekcija na planetu. Svijet je samo mogao ničice pasti pred nove bogove rocka koje je okupila jedino ljubav prema tom rocku i ufanje u to da ne smiju uprskati šansu koju im je donijela sudbina.
U vremenima kad se glazbeni dokumentarci, ali i biopicovi pojavljuju kao gljive poslije kiše i u kojima je često glazba sekundarna priča jer se u prvi plan gura mnoštvo drugih naizgled primamljivijih narativa, „Becoming Led Zeppelin“ odskače upravo stoga što je u njemu glazba primarna – ona je ujedinjujući narativ za četiri različita i naizgled nespojiva karaktera koji i dan danas jednakim sjajem sjaje kao pojam onoga što bend treba biti. U tom smislu film ne nudi nikakve bombastične priče i „otrkrivanje istina“ izvan tog obrasca i vjerojatno neće povući neke nove mase koje ne veže toliko ljubav prema glazbi Led Zeppelina. No opet, kao što je kazano u uvodu, bazen obožavatelja izuzetno je prostran i kao zaključak se može reći da je „Becoming Led Zeppelin“ jednako trebao njima kao i samom bendu u ovom dokumentarcu koji bez zadrške slavi rock i godine kad je rock bio mlad.
Ocjena: 9/10
(Big Beach / Paradise Pictures / Sony Pictures, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
