Ben Harper je uvijek volio odabrati glazbene legende za suradnju, ali ne one razvikane, već kvalitetne. S Charilejem Musselwhiteom to ponovno dokazuje.
„12 nezaboravnih balada“ piše na naljepnici kompilacijskog albuma „By My Side“ Bena Harpera koji je prošle godine objavio Virgin Records, njegov bivši diskograf. Pa sad nek’ netko kaže da je taj rastanak protekao u međusobnom razumijevanju. Danas objaviti tako nešto s tom vrstom PR-a glazbeniku kao što je Ben Harper je gore nego ga izravno šutnuti u guzicu. Jest da su njegove balade uistinu vrijedne pažnje, počevši još od debija (znakovita imena) „Welcome To The Cruel World“, ali nije on nikad imao croonerski predznak, već onaj aktivistički.
Gledao sam ga nekoliko puta u Italiji i svaki put je dolazila skoro identična publika onoj kakva se viđa na koncertima Manu Chaoa. Jednom je to bila trosatna orgazmička anti-establishment predstava, kad je baš za svoj rođendan na pozornici milanskog Fila Foruma bio najbliži utjelovljenju novog Boba Marleya. Glazbeno pak gledano, zanimljiv je i njegov evolucijski put kao glazbenika. Počevši od prva četiri albuma kantautorskog štiha, zatim upliva u country i funk sedamdesetih na „Diamonds From The Inside“, uskakanja u hendrixovske tračnice na duplom „Both Sides Of A Gun“ i najnovijem uplivu u blues na albumu „Get Up!“ – uistinu hrabra i impresivna priča jednog crnog autora, neuobičajeno nesklonog popularnim R&B i hip hip klišejima koji su obično ‘rezervirani’ u svijetu showbizza za glazbenika poput njega. A da se i ne govori o uistinu odličnim kolaboracijama. Prva je nedvojbeno ona s Blind Boys Of Alabama iz 2004. i album „There Will Be A Light“, a druga je ova sadašnja s blues veteranom Charliejem Musselwhiteom, kojeg je i zagrebačka blues publika imala priliku čuti uživo u dvorištu SC-a prije dvije godine.
Kad se to sve uzme u obzir, postaje jasnije koliko je kompilacijski „By My Side“ s „12 nezaboravnih balada“ u cijelosti ‘promašen fudbal’ ili namjerno podmetanje klipova. Nema naravno prigovora na pjesme na njemu, već na koncepciju kompiliranja na koju Harper sigurno ne bi odobravajuće klimao glavom. No tako to biva u glazbenom svijetu, a ono što je na repertoaru ove recenzije svakako je „Get Up!“ objavljen pod okriljem legendarne etikete Stax iz Memphisa, koja je ponajviše zaslužna za životnu prljavštinu soula, R&B-a i bluesa još od vremena kad se Motown trudio sve na svojim crnim izvođačima ispeglati – od glazbe do prirodno guste kovrčave kose.
Dakle sve se pogodilo, računajući i to da je Ben Harper duboko zaronio u blues. Blues je pak danas skliski teren. Jednostavnost njegove pentatonske forme, koje se prve hvataju i mnogi demo bendovi kao jedne od osnovnih stepenica ulaska u glazbu, toliko je puta već do sada ispretumbavana i od velikana i od amatera da je pravo čudo današnjim glazbenicima učiniti ga zaraznim, šarmantnim i inovativnim kakav je blues bio dugi niz godina. Ukratko „Get Up!“ je lako mogao zazvučati kao Harperova penzija – dosadno i predvidljivo. Ali nije tako.
Uronio je on u taj svoj blues i načinio ga iskričavim i zanimljivim. Višeslojnost je osjetna sa svakim novim preslušavanjem, kao što paralelno s tim ide ‘detektivsko traženje’ Charlieja Musselwhitea na albumu. Iako je stari Charlie neprikosnoveni majstor usne harmonike i rijetko viđeni blues pjevač karakterističnog hrapavog glasa, u potpunosti su izostali dueti, dok je usna harmonika često toliko ‘zakopana’ negdje ‘sa strane’ cjelokupne zvučne slike, pa ubrzo postaje jasno kako su ova dva genijalca iskusno podijelili uloge u kojima ne ulaze jedan drugom ‘u dvorište’, već su neopterećeni ego tripovima te vrste složno gradili svoj zvučni svijet.
Ono što je Harper u pjevačkom dijelu napravio jest to da je izbjegao većinu bluzerskih klišeja i blues prilagodio sebi čak i kad u posljednjoj „All That Matters Now“ polagano ‘spušta zastor’ u situaciji u kojoj kao da vodi dijalog s Musselwhiteovom harmonikom. Produkciji je ukopao album, basovi snažno kopaju ispod melodije nakon akustičnog uvoda u „Don’t Look Twice“ koja otvara album, da bi stvari potom u „I’m In I’m Out And I’m Gone“ krenule ‘na nož’ u doorsovskoj „Five to One“ maniri. Najdalje u tutnjavi basa je otišao u naslovnoj „Get Up!“, po kojoj se s pravom i naziva album s kojom kao da istjeruje demone, dok je suspenzija poput zategnute strune za koju se očekuje da će pući svakog trena.
Središnji dio albuma je čvrsta, ali neobuzdana blues rock kičma „I Don’t Believe A Word You Say“ i „Blood Side Out“, potom izvrsna balada „You Found Another Lover (I Lost Another Friend) i „I Ride At Dawn“ iz koje se osjeti miris mulja Mississippija, a ne nedostaje ni honky tonk ozračja kakve nude „We Can’t End This Way“ i „She Got Kick“.
Album „Get Up!“ samo je najnoviji dokaz Harperove kameleonske prilagodljivosti, ali ne na način kako tržište to želi, već onako kako on sam osjeća. I dalje je jedno od najosebujnijih kvalitetnih glazbenih pojava na današnjoj sceni. I da, naravno, jedan od rijetkih koji nam cijelo ovo vrijeme nije došao u posjetu.
Ocjena: 9/10
(Stax / Universal Music, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
