Ben Lee ‘Quarter Century Classix’ – uvjerljiva počast pionirima

Odnos prema konceptu covera uopće, a pogotovo prema pločama koje su konceptualno osmišljene kao cover ploče podležan je radikalnim i uistinu velikim promjenama – ovisno o tome gdje se točno čovjek nalazi u određenom trenutku. Dakle, geografija je ključan faktor u shvaćanju covera i cover ploča.

Ben Lee ‘Quarter Century Classix’

Nama se, tu u ovom našem relativno malom ex-Yu balonu, koncept covera zgadio. Svjestan sam da sam upravo napisao nešto što se s punim pravom može protumačiti kao donekle opasna generalizacija – obzirom na to da se u tom istom balonu bendovi i izvođači koji sviraju covere nekako najviše i gotive – ali ova naizgled kontroverzna konstatacija odnosi se na skupinu koja nije ‘u prolazu’, već glazbu shvaća, promatra i doživljava smrtno ozbiljno.

Izvan tog balona, stvari, naime, funkcioniraju ponešto drugačije. Coveri su sastavni dio semi-improvizacijskog jama mnogih respektabilnih bendova – a ‘motivacija’ (iako je, priznajem, to užasno glupa riječ) seže iz, ponajprije – želje za odavanjem počasti nekom bendu kojeg onaj na pozornici ili u studiju cijeni.

Koristeći to kao polaznu točku, Ben Lee, australski kantautor, snimio je i objavio svoj aktualni album “Quarter Century Classix” – album koji, kako je sam Ben izjavio – odaje počast ‘njegovom classic rocku’: “Na koncu, Dinosaur Jr bili su moji Led Zeppelin, Sonic Youth bili su moji Grateful Dead i Built to Spill bili su moj Steve Miller Band. To su bili moji klasici!”

Radi se o obradama pjesama bendova koji su obilježili njegov bogat glazbeni put. Solo karijeru započeo je sa 16 godina, dok je još bio stalni član benda Noise Addict – a onaj prvi značajni skok zaradio je 1998. na račun albuma “Breathing Tornados”. Od onda ga se karakterizira kao prvog pravog nasljednika indie rocka, a svakim svojim idućim izdanjem potvrđuje svoju nevjerovatnu volju za istraživanjem svojih glazbenih mogućnosti.

“Quarter Century Classix” je možda ‘najpankerskije’ isproduciran Benov album do danas. Kako se radi o albumu koji uzdiže taj punk trofej, bilo je za očekivati kako će album ciljati na energiju prožetu nevjerojatnom nostalgijom. Uzevši u obzir koncept albuma, mogu reći da je to, sve u svemu, ogroman plus.

Aranžmani su dosta melankolični i raskošni – možda za koji stupanj ‘bogatiji’ u odnosu na originale, a Benova se autentična gitara osjeti u svakom tonu. “Web In Front” benda Archers of Loaf imala je čast otvoriti album, i mogu odmah zaključiti kako ova verzija trijumfira nad originalom u svakom smislu. Dojma sam kako stihovi u toj National-esque varijanti više dolaze do izražaja, a pjesma kao takva stvarno se ističe kao logičan i snažan opener.

“Blueprint”, od, naravno, post-hardcore pionira Fugazi nastavlja ploču u revijalnom tonu – ali kad se sve zbroji i oduzme, snaga Benove rendicije jednostavno ne može parirati originalu. Da je neki drugi bend u pitanju zasigurno ne bi bilo fer uspoređivati je s originalom – jer iako su coveri replike originalnog materijala, opet bi ih se trebalo shvaćati kao samostalne pjesme. Ali, kako je Fugazi u pitanju – usporedbe su i više nego opravdane.

Apsolutni vrhunac albuma dolazi na red pjesmom “In the Mouth a Desert” od Pavementa, a ona se svakako može smatrati vrhuncem samog albuma. Nisam pretjerani ljubitelj originalne verzije, niti mogu smatrati originalnu verziju nečim posebnim; prvotno zato što mi se čini nekako nedovršenom, a povrh toga smatram ju slabom – pogotovo kad postoji Benov cover koji kao da je udahnuo život zaboravljenom, starom, oronulom lešu.

Sonic Youth je nezaobilazan faktor u ‘odgoju’ ozbiljnog, isprofiliranog glazbenika koji je zanat pekao devedesetih godina prošlog stoljeća, stoga ni Ben Lee nije bježao od njihovog utjecaja. Odabrao je i obradio “Sugar Kane”, a u stand-alone spektru priče ona je možda najupečatljivija na albumu. Prilikom slušanja nisam se ni jednom sjetio originala, a raskoš aranžmana osvojila me na prvi decibel.

Što se tiče Breedersa, Built to Spill, Dinosaur Jr., Guided by Voices, Sebadoha, Smudgea i ostalih – mogu samo reći da su žrtve prefinih izvedbi. Ono što je najveći plus “Quarter Century Classixa” – a to je njegova raskošna i profinjena jednostavnost – ujedno je i njegov najveći nedostatak. Bendovi navedeni na početku pasusa punopravno su zaslužili svoje mjesto na ploči, ali nemoguće ih je ne usporediti s originalima baš zato što cover varijante na stol ne stavljaju ništa što bi nas izbacilo iz cipela. Ipak, bez obzira na sve, “Quarter Century Classix” može vrlo lako i uvjerljivo predstavljati vrhunac karijere ubjedljivo najboljeg australskog kantautora. Kad su počasti dane, postavlja se logično pitanje; što dolazi sljedeće? Ako je Benova karijera mjerodavna, idući album bit će još veća i uvjerljivija raspaljevina.

Ocjena: 8/10

(New West Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X