Ben Lee ‘Quarter Century Classix’ – uvjerljiva počast pionirima

Odnos prema konceptu covera uopće, a pogotovo prema pločama koje su konceptualno osmišljene kao cover ploče podležan je radikalnim i uistinu velikim promjenama – ovisno o tome gdje se točno čovjek nalazi u određenom trenutku. Dakle, geografija je ključan faktor u shvaćanju covera i cover ploča.

Ben Lee ‘Quarter Century Classix’

Nama se, tu u ovom našem relativno malom ex-Yu balonu, koncept covera zgadio. Svjestan sam da sam upravo napisao nešto što se s punim pravom može protumačiti kao donekle opasna generalizacija – obzirom na to da se u tom istom balonu bendovi i izvođači koji sviraju covere nekako najviše i gotive – ali ova naizgled kontroverzna konstatacija odnosi se na skupinu koja nije ‘u prolazu’, već glazbu shvaća, promatra i doživljava smrtno ozbiljno.

Izvan tog balona, stvari, naime, funkcioniraju ponešto drugačije. Coveri su sastavni dio semi-improvizacijskog jama mnogih respektabilnih bendova – a ‘motivacija’ (iako je, priznajem, to užasno glupa riječ) seže iz, ponajprije – želje za odavanjem počasti nekom bendu kojeg onaj na pozornici ili u studiju cijeni.

Koristeći to kao polaznu točku, Ben Lee, australski kantautor, snimio je i objavio svoj aktualni album “Quarter Century Classix” – album koji, kako je sam Ben izjavio – odaje počast ‘njegovom classic rocku’: “Na koncu, Dinosaur Jr bili su moji Led Zeppelin, Sonic Youth bili su moji Grateful Dead i Built to Spill bili su moj Steve Miller Band. To su bili moji klasici!”

Radi se o obradama pjesama bendova koji su obilježili njegov bogat glazbeni put. Solo karijeru započeo je sa 16 godina, dok je još bio stalni član benda Noise Addict – a onaj prvi značajni skok zaradio je 1998. na račun albuma “Breathing Tornados”. Od onda ga se karakterizira kao prvog pravog nasljednika indie rocka, a svakim svojim idućim izdanjem potvrđuje svoju nevjerovatnu volju za istraživanjem svojih glazbenih mogućnosti.

“Quarter Century Classix” je možda ‘najpankerskije’ isproduciran Benov album do danas. Kako se radi o albumu koji uzdiže taj punk trofej, bilo je za očekivati kako će album ciljati na energiju prožetu nevjerojatnom nostalgijom. Uzevši u obzir koncept albuma, mogu reći da je to, sve u svemu, ogroman plus.

Aranžmani su dosta melankolični i raskošni – možda za koji stupanj ‘bogatiji’ u odnosu na originale, a Benova se autentična gitara osjeti u svakom tonu. “Web In Front” benda Archers of Loaf imala je čast otvoriti album, i mogu odmah zaključiti kako ova verzija trijumfira nad originalom u svakom smislu. Dojma sam kako stihovi u toj National-esque varijanti više dolaze do izražaja, a pjesma kao takva stvarno se ističe kao logičan i snažan opener.

“Blueprint”, od, naravno, post-hardcore pionira Fugazi nastavlja ploču u revijalnom tonu – ali kad se sve zbroji i oduzme, snaga Benove rendicije jednostavno ne može parirati originalu. Da je neki drugi bend u pitanju zasigurno ne bi bilo fer uspoređivati je s originalom – jer iako su coveri replike originalnog materijala, opet bi ih se trebalo shvaćati kao samostalne pjesme. Ali, kako je Fugazi u pitanju – usporedbe su i više nego opravdane.

Apsolutni vrhunac albuma dolazi na red pjesmom “In the Mouth a Desert” od Pavementa, a ona se svakako može smatrati vrhuncem samog albuma. Nisam pretjerani ljubitelj originalne verzije, niti mogu smatrati originalnu verziju nečim posebnim; prvotno zato što mi se čini nekako nedovršenom, a povrh toga smatram ju slabom – pogotovo kad postoji Benov cover koji kao da je udahnuo život zaboravljenom, starom, oronulom lešu.

Sonic Youth je nezaobilazan faktor u ‘odgoju’ ozbiljnog, isprofiliranog glazbenika koji je zanat pekao devedesetih godina prošlog stoljeća, stoga ni Ben Lee nije bježao od njihovog utjecaja. Odabrao je i obradio “Sugar Kane”, a u stand-alone spektru priče ona je možda najupečatljivija na albumu. Prilikom slušanja nisam se ni jednom sjetio originala, a raskoš aranžmana osvojila me na prvi decibel.

Što se tiče Breedersa, Built to Spill, Dinosaur Jr., Guided by Voices, Sebadoha, Smudgea i ostalih – mogu samo reći da su žrtve prefinih izvedbi. Ono što je najveći plus “Quarter Century Classixa” – a to je njegova raskošna i profinjena jednostavnost – ujedno je i njegov najveći nedostatak. Bendovi navedeni na početku pasusa punopravno su zaslužili svoje mjesto na ploči, ali nemoguće ih je ne usporediti s originalima baš zato što cover varijante na stol ne stavljaju ništa što bi nas izbacilo iz cipela. Ipak, bez obzira na sve, “Quarter Century Classix” može vrlo lako i uvjerljivo predstavljati vrhunac karijere ubjedljivo najboljeg australskog kantautora. Kad su počasti dane, postavlja se logično pitanje; što dolazi sljedeće? Ako je Benova karijera mjerodavna, idući album bit će još veća i uvjerljivija raspaljevina.

Ocjena: 8/10

(New West Records, 2019.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X