Premijerni zagrebački nastup Benjamina Clementinea bio je jedan od onih koncerata na kojima se doživljaj istog svako malo mijenja pa sam tako naizmjenično uživao, dosađivao se i kratio vrijeme razmišljajući na koga me u datom trenutku podsjeća, a prisustovali smo i bizarnom ispadu kada je publici održao višeminutnu prodiku.
U Tvornici kulture početak je dosta obećavao premda mu se teško može osporiti pretencioznost, iskazana već u pozicioniranju članova pratećeg benda iza nečeg nalik pultovima na kojima su se nalazile nekakve vaze s perjem. Osobno su mi, dobrim dijelom zbog odijela i leptir-mašni, izgledali poput konobara fancy restorana s pet zvjezdica, dok je zvijezda večeri među ostalim odabrala biti u vunenom kaputu kojeg se ne bi posramili ni svodnici iz “Kojaka“, “Francuske veze“ ili “Panike u parku droga“.
Bila je to i prilika da čujemo pjesme s nadolazećeg albuma “Sir Introvert and the Featherweights“, uz starije zgoditke tipa “Nemesis“ ili “Condolence“, pri čemu ćemo ovoj zadnjoj više pažnje posvetiti nešto kasnije.
Otvaranje koncerta svojom mi je mračnijom, pomalo klaustrofobičnom i naglašeno tripoidnom atmosferom u sjećanje dozvalo Trickyja, bilo da govorimo o “Maxinquayeu“ i “Pre-Millenium Tension“ ili onom čudnom, minimalističkom nastupu održanom 2016. godine u Močvari s tada aktualnim projektom Skilled Mechanics. Taj je gig uslijedio samo dan nakon što je naprasno prekinuo svirku u Splitu jer je publika neprestano pričala, a čini mi se kako nije puno nedostajalo da se sličan scenarij ponovi i sinoć.
Naime, po završetku zaista impresivne pjesme “Shakespeare“ koja je “umnožavanjem“ vokala stvorila zastrašujuće dezorijentirajući zid urlika, jeke i vapaja, Clementine se okupljenima obratio riječima “why are you fucking talking“ (ili nešto u tom stilu), prigovorivši nam da ne iskazujemo poštovanje prema njemu i njegovom radu.
Premda me i samog iritiraju oni koji koncerte doživljavaju kao glazbenu podlogu prepričavanju aktualnosti iz svoga života ili pijanoj zajebanciji, imao sam dojam da bi Benjamin svakog trena mogao puknuti, poslati nas sve u onu stvar i otići sa stagea. Ovo posljednje se i dogodilo nakon manje od sat vremena, pri čemu ne znam da li je takav scenarij možda bio planiran, odnosno da li je bis trebao biti tek nešto kraći od regularnog dijela.
Bis ili što god to bilo započeo je solo točkom čelista kojoj se s tehničke strane nema što prigovoriti, ali je trajala predugo pa je samim time znala i ugnjaviti. Clementine mu se pridružio na klaviru u još jednoj pamćenja vrijednoj izvedbi, onoj skladbe “Adios“, barem do dijela u kojem je svoje fascinantne glasovne mogućnosti odlučio demonstrirati pjevajući gotovo operne dionice. Moguće je da u skladu s onom starom “nije žvaka za seljaka“ ne razumijem pravu umjetnost, no taj mi je segment u kratkom roku postao toliko naporan da sam zahvaljivao nebesima što se u Malom pogonu tvornice i dalje smije pušiti.
Uslijedila je “Condolence“, čiji je refren u završnici otpjevala publika, i to više od dvadeset puta zaredom, ne znam točno koliko jer nisam dočekao kraj.
Životna priča Benjamina Clementinea, posebno poglavlja iz Pariza gdje je bio beskućnik i ulični svirač, istinski je fascinantna, što se tek djelomično može reći za njegovu zagrebačku premijeru. U svom izričaju ima stvarno svega pa mi je u, primjerice, “Toxicadelia“ zazvučao kao Seal u nekoj paralelnoj dimenziji u kojoj mu je pjesme nastavio pisati Adamski, avangardniji segmenti evociraju one prekrasno poremećene eksperimente Scotta Walkera, a nisu mu strani ni izleti u arhaične glazbene forme tipa jazz, neosoul pa i gospel.
Osobno mi je najbolji kada je najekstremniji, kako muzički tako i scenskim nastupom koji prerasta u spoj vudu svećenika s Haitija i pomahnitalog beskućnika kakve redovno srećete na ulicama Londona ili Pariza. S druge strane, volio bih da je malo prizemljeniji, kao u spomenutom singalongu na “Condolence“, odnosno da ne pokušava baš u svakom trenutku pokazati da je on, kako bi reklo Zabranjeno pušenje, de facto umjetnik.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
