Funk Unit švedskog tromboniste Nilsa Landgrena zatvorio je Valamar Jazz Festival, a osebujni glazbenik kojeg još zovu ‘Čovjek s crvenim trombonom’ dao je intervju za naš portal.
Je li avion najbrže prijevozno sredstvo ili smo nasjeli dobroj reklami? – bila je to prva neformalna uvodna tema pred intervju koju sam prodiskutirao s Nilsom Landgrenom, jednim od najpoznatijih švedskih glazbenika i ujedno gosta nedavno održanog porečkog 2. Valamar Jazz Festivala gdje je u završnoj večeri sa svojim bendom Funk Unit doslovce sve podigao na noge.
Naime Landgren je sa svojim bendom od Stockholma do Poreča putovao šesnaest sati kad se zbroji vrijeme potrošeno za upoznavanje mnogih europskih aerodromskih zgrada tijekom stalnih presjedanja. Toliko vremena do Istre treba njegovom prosječnom zemljaku, zakletom kamperu dodatno usporenim velikom kamp prikolicom koji kreće na odmor ka toplom Jadranu. Landgren je u šali i rekao da bi bilo puno veselije da je do Poreča putovao na taj način s bendom.
Za razliku od većine nas koji bi nakon takve višesatne putničke maltretacije bili na rubu živaca od umora, Landgren je bio dobro raspoložen čak i za intervjuiranje. Staložen i prijemčiv kao sugovornik, čovjek je koji širi dobru vibraciju oko sebe. Istinski „funky man“, iako je njegova koža bijele boje. Možda je upravo to i razlog zašto se njegov Funk Unit smatra jednom od najboljih europskih funk grupa. Osjeti se njegova živahna pokretačka snaga koju, eto, ne može iscrpiti ni šesnaestsatno prevaljivanje 1.700 kilometara najbržim prometalom na svijetu.
Zovu vas „Čovjek s crvenim trombonom“, to zvuči slično kao naziv nekog filma, nešto kao „Čovjek s Magnumom 44“. Kako je došlo do toga?
Nils Landgren: Da, priznajem da je to neobično… Mislim da je sve počelo s Milesom Davisom. Vidio sam njegovu fotografiji, mislim da je to bilo početkom sedamdesetih, ako se ne varam, na kojoj svira zelenu trubu. Nakon toga sam vidio da je svirao i narančastu i crnu trubu. Tada se slična ideja povremeno počela vrzmati po mojoj glavi. Kasnije kad sam postao profesionalni glazbenik, tamo negdje 1976. godine sam već bio pronašao trombon koji mi je odgovarao po zvuku i za kojeg sam mislio da ga nikad neću promijeniti. No 1985. su me ljudi iz Yamahe pitali želim li promijeniti instrument, odnosno da mi ga oni naprave.
Odgovorio sam im: „Zašto da ne? Samo imam dva uvjeta. Prvi je da taj trombon mora biti puno bolji od onoga kojeg sviram, a drugi uvjet je da mora biti crvene boje.“ U čudu su me upitali: „Zašto želiš crveni trombon?“ Ja sam mi samo odgovorio da mi je pomalo dosta toga da sve izgleda isto. Nisam tada ni u primislima imao pojma da će kasnije to postati nešto kao osobni brend, nešto što će se tako jako ukorijeniti da ću čak dobiti i nadimak po crvenom trombonu. Uglavnom ljudi iz Yamahe su rekli: „Ok, probat ćemo to napraviti.“. Pola godine kasnije su mi donijeli instrument i moram priznati da mi je tada izgledao prelijepo, a što je najvažnije bio je to i jako dobar trombon. Počeo sam ga svirati i nastupati s njim. Kolege su mi se smijale. Govorili su: „ Ti si lud, zašto sviraš na crvenom trombonu? Što si umislio, da si Miles Davis?“ Rekao sam im: „Ne, jednostavno želim nešto drugačije.“ Nakon nekog vremena su me prihvatili takvog kakav jesam i to je postao moj zaštitni znak. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
