Na ovom našem balkanskom poluotoku koji još uvijek u kolektivnoj memoriji ima užase minulog rata, vremena za oporavak gotovo da nije ni bilo. Balkan je uvijek bio sjecište putova, a tako je i danas.
Problem izbjeglica, tj. migranata kako su ih mediji po novome krstili, ponajviše sirijskih kao i ostalih koji bježe iz ratom opustošenih zemalja Afrike i Azije velika je kušnja za Europu i njene narode, bili oni u EU ili ne. Polarizacija je sve veća između onih koji ih ne žele i u njima vide opasnost spram onih koji u izbjeglima vide prvenstveno ljude u nevolji. S problemom masovne migracije buknuo je tako i problem bijede, ali one mentalne bijede u Europi s kojim donedavna priča o ljudskim pravima blijedi poput fatamorgane.
Na ovom našem balkanskom poluotoku koji još uvijek u kolektivnoj memoriji ima užase minulog rata, vremena za oporavak gotovo da nije ni bilo. Balkan je uvijek bio sjecište putova, a tako je i danas. Beograd se tako našao u ulozi posljednje stanice s koje migranti kreću prema „Mađarskom zidu“ u potrazi za boljim životom u sjevernim zemljama Unije. Grad je naravno zatečen tom situacijom, a kako se s njom nosi moglo se saznati iz prve ruke od onih koji voluntaristički pristupaju unesrećenim ljudima koji su prešli preko dvije tisuće kilometara pješke u nemogućim uslovima.
Ono što je značajno za ovaj tekst jest kako volonteri kao osobe koje prvenstveno žele pomoći ne žele otkidati niti jedan dio svojevrsne ‘medijske slave’ za sebe. Isti stav ima i Ida Prester, svima nama dobro poznato medijsko lice, jer na sebe gleda iz perspektive osobnog doprinosa olakšavanja muka pridošlicama. Ona svoje ime i prezime u ovoj situaciji ponajviše koristi kako bi preko društvenih mreža apelirala na druge i dala informacije što ljudi od potrepština mogu donirati. Za potrebe ovog teksta iznjela je svoje viđenje ponajviše kako bi se stekla slika što se događa u dva parka preko puta beogradske autobusne stanice gdje se izbjegli okupljaju. Naime na istom mjesto su već zimus dolazili migranti iz Afrike, gdje su bili smješteni u obližnjem praznom paviljonu. „Bilo je baš ‘heavy’, jer crni azilanti nisu bili naviknuti na zimu, a ovaj veći val dolaska Sirijaca traje već nekoliko mjeseci“, kazala je Ida i nastavila: „Park je krcat. U pojedinim danima je šator na šatoru. Uglavnom, smještaja nema. Dali su im pitku vodu i par mobilnih toaleta. Moram reći da su svi presretni kako ih se ovdje tretira, iako nisu dobili skoro ništa. Bar ih ne tuku nakon Turske i Makedonije, u Mađarskoj je za njih isto pakao.“
O svom angažmanu Ida Prester govori sljedeće: „Kao prvo ne bih se htjela predstavljati kao volonter. Ja pomažem tu i tamo, ali ima ljudi koji tamo stvarno rade svakodnevno na smjene. U parku sam dosad bila četiri puta i to na svoju inicijativu, kao privatni građanin, Što ako si u Beogradu možda ima najviše smisla. Za direktnu prvu pomoć, hranu, garderobu, itd. može se jednostavno otići do šatora i podijeliti, pitat ljude što im treba. To je kap u moru, ali je ipak kap. Da svi građani Beograda to naprave samo jednom, svi bi bili podmireni za cijelo vrijeme migracija. Najveći problem će biti smještaj kad krenu zime. To je katastrofa u najavi, a izgleda da tu politika igra prljavu igru. Lome se koplja, bore razne lobi grupe. Ima hrpa napuštenih tvornica i zgrada, samo treba oficijalno to dati na korištenje izbjeglicama, a to se zasad ne događa.“ Što se pak tiče samih volontera oni rade na smjene u „Miksalištu“, malom prostoru na pet minuta hoda od parka. To je ujedno i neslužbeno postala glavna točka gdje dolaze ljudi iz regije s pomoći. „Kad god sam bila u Miksalištu, dolazili su kamioni iz BiH, u zadnje vrijeme dolazi i puno Hrvata na svoju inicijativu, nakrcaju auto i dođu, a puno je i stranih tablica, volonteri skoro svi pričaju engleski. Do sad je bio problem što ljudi iz Hrvatske nisu znali kako slati pomoć. Nije bilo ni jedne organizacije koja se time bavi i koja je htjela preuzeti odgovornost. Crveni križ i ostali primaju samo novce, a ljudi su izgubili povjerenje u takve institucije, posebno nakon poplava. Žele dati isključivo robu – konzerve, odjeću, obuću, a to im nitko nije htio organizirano prevesti. Pa je nas nekoliko znalo dočekivati buseve iz Hrvatske i nositi robu u Miksalište. Od 1. rujna je krenula inicijativa oko Sanje Sarnavke. Izgleda da će to profunkcionirati, pa će ljudi napokon imati konkretnu informaciju gdje da nose i kada“, pojašnjava Prester i napominje kako svaki dan u Miksalište dolazi netko od doktora i pedijatara, te svoje usluge nude besplatno.
Kao najvažnije Ida naglašava kako do sada nije bio nikakvih neugodnih situacija u smislu da je netko kršio zakon. „Nitko ne radi apsolutno nikakve probleme. Od hiljada ljudi koji su prošli parkom i gradom, nije zabilježen ni najmanji incident. Gladni ljudi, bez ičega, bebe, djeca bez osnovnih higijenskih uvjeta… a nema nikakvih problema. Mirno sjede i čekaju da krenu dalje. Svi su oni ovdje dan-dva, dovoljno su informirani da znaju da ovdje nema života ni za nas, a kamoli za njih. I to nam je neka informacija – nismo poželjna destinacija ni za nekog tko je izgubio sve. Upoznala sam puno ljudi srednje i više klase u parku; maksiofacijalnog kirurga s obitelji koji savršeno govori engleski, dva dečka od 20 i nešto godina; fotograf i programer koje smo vodili frizeru jer su htjeli doći sređeni u Njemačku, a obrasli su po putu, profesora glazbenog… Stvarno šaroliko društvo. Oni su ljudi koji su u trenutno velikom problemu, ali su svjesni da je najgore iza njih, da su preživjeli kalvariju i da ih čeka neka budućnost. Zato nema depresije u parku, tu je ipak neki optimizam, pored svih neuvjeta. Dok ne dođe zima, tad će biti čupavo. Baš se svi nadamo nekom državnom rješenju, jer ovo je neodrživo.“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
