Možda je bilo previše događanja u subotu navečer u Zagrebu, pa je koncert makedonskog benda Bernays Propaganda u Močvari pored ostalog i zbog toga bio slabo posjećen, što je prava šteta jer je riječ o trenutno jednom od najboljih na nezavisnoj sceni ove naše popularno zvane regije.
Bernays Propaganda svirački su uigrani i kompaktni ‘na nož’ (a kako i neće biti kad je Zagreb 65. stanica na devetotjednoj europskoj turneji), potpuno jasnog koncepta,ujedno i životne filozofije utkane u tekstove i glazbu. A treba dodati i da imaju jednu od najzanimljivijih pjevačica za mikrofonom. Kristina Gorovska ženski je pandan jednom Zacku De La Rochi. Potpuno je fokusirana tijekom nastupa, direktna u obraćanju publici i uvjerljiva i jasna kada odluči kroz priču otvoriti pjesmu i to ne makedonskom ili engleskom već na, svima ovdje razumljivoj inačici hrvatskog iliti srpskog, kako je taj jezik (ili jezici, op.a) službeno zvan u bivšoj nam federaciji.
Kako je pričom o ljudskoj koži kao granici spram izvanjskog svijeta digla tenziju pred pjesmu „Zabraneta planeta“, tako je poentirala na kraju s pričom o tišini kao jedinom ‘zvuku’ koji narodi na ovim prostorima poznaju od kad su se na njih naselili. Bio je to uvod u pjesmu „Leb i igri“ koja je ujedno zaokružila eksplozivni jednosatni koncert, nakon čega je izostao bis, iako je publika bila raspoložena za još. No koncepciju umjetnika treba poštivati, posebice u ovakvim situacijama kad je i više nego očito da koncepcija postoji i da se odigrava. Bio je to jedan od onih rijetkih slučajeva na kraju nastupa kad bi svaki igrokaz po sistemu odlazak-skandiranje-dolazak bio suvišan jer je ‘predstava’ počela s prvim tonom, a Bernays Propaganda je bend koji kao da vas kliještima drži pred pozornicom. Puno se igraju s dinamikom i tempom kao bend, dok je u toj magijskoj hipnozi ritmom najviše zamjetan bubnjar Džano Kuč.
Pjesme s albuma „Zabraneta planeta“, i pored toga što su kvalitetno snimljene, tek uživo razvaljuju na pravi način. „Pogrešno zname“ je tempirana bomba u kojoj gitara Vaska Atanasoskog ‘otkucava’ kao posljednje sekunde sata sudnjeg dana, dok je pak jedna „A Bone To The Dog“ poput podivljalog vlaka koji juri prema vama. Ta ‘paklena’ četvorka je zenitu svoje kreativne i fizičke snage, jer postići taj nivo koji ne poznaje zadršku, a zahtjeva kompletnog glazbenika, računajući tu i njegovu dušu je nešto do čega ne dolazi veliki broj bendova. To je možda ono što se kratko i jasno naziva ‘mojo’. Biti na koncertu benda koji je to postigao pred vama je neprocjenjivo, naravno ako ne volite baš sve što vole mladi. Jedino je porazno to što u ovoj našoj urbanoj sredini mladi nisu bar upola sinoć pridali pažnje Bernays Propagandi koliko su pridali jednim zajebantima koji turbofolk sviraju električnim gitarama. Eurosong je možda bolje i ne spominjati.
Treba još spomenuti i domaći ženski kraut indie trio Žen koji je otvorio koncertnu večer. Žen nisu pružile eksplozivnost već kontemplativno glazbeno putovanje ugođaja pojačanog video projekcijama na platnu iza njih. No koliko god su maštoviti njihovi aranžmani izvedeni u ‘suhoj’ Sonic Youth maniri (povremeno nijansirani elektronikom), bila je primjetna i doza nesigurnosti, pa čak i nepotrebnim ispričavanjem publici okrivljavanjem nekih okolnosti od prethodne večeri. Što je u neku ruku bilo amaterski neumjesno, jer što bi kojim slučajem trebali reći članovi Bernays Propagande koji već više od dva mjeseca žive u kombiju na cesti? No teško da je jedna takva sitnica mogla pokvariti večer. Žen su upravo snimile svoj prvi album koji se i prodavao u Močvari sinoć, pa možda ipak nema potrebe za kvarenje njihovog veselja.