Beskonačan koncert glazbenog Che Guevare

Manu Chao nije se dao maknuti s pozornice, a potom ga ni publika nije puštala. Tako se slavlje marihuane, slobode i antiglobalizma razvuklo na tri euforična sata.

Manu Chao La Ventura, Zagreb 04.04.2011. (Foto: Vedran Metelko / Multikultura)

Manu Chao ima jedan problem – ne zna završiti koncert. Nije u stanju reći „ne“, zahvaliti se, odmahnuti još jednom rukom i otići. Ne može. Nema srca. Najradije bi otpratio svakog pojedinog obožavatelja doma sviruckajući mu usput na gitari još jednu za rastanak. Ulaznice su skupe, pare zarađene robovanjem u korporacijama, a ako Manu Chao nešto ne podnosi to je kapitalizam, izrabljivanje i moderni kolonijalizam. Zato ne odlazi sa stagea dok svi ne osjete da im se isplatila i zadnja lipa. Manu u Domu sportova, treći put u Hrvatskoj, vratio se po još jednu trijumfalnu večer.

Ovogodišnja turneja zamišljena je očito tako da se Manu Chao popne na binu i ne silazi dok svi zajedno u dvorani ne padnu s nogu. Njegov sinoćnji oproštaj od publike započeo je sat i pol prije stvarnog završetka nastupa. Pokušavao je otići, došao bi polovice stepenica, ali vrag mu nije dao mira i vraćao bi se po gitaru. Tri sata nakon uvodnog akorda činilo se da će u Maloj dvorani i prespavati.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=11mdh0C8jZ0[/youtube]Manu Chao i  njegov tročlani bend stalno vrte jednu te istu pjesmu. Jednu te istu dobru pjesmu. Zaraznu, plesnu, navijačku, sumanutu. Sve uvijek krene iz reaggea, negdje na pola se pretoči u nekakav latino-etno-narodnjak, a završi s udarničkih dvadesetak sekundi čistog punka, kada gitarist zajaše svoj wah-wah efekt, bubnjar udvostruči takt na dobošu i nagazi s obje noge na bas pedalu. Publika tada izlijeće iz cipela. Takva shema besprijekorno je funkcionirala sva tri sata koncerta i ne bi nikome dosadila niti da traje još uvijek. Jedino je provjereni hit „Clandestino“ odrađen bez aranžmanskih iznenađenja od početka do kraja.

Chaova prateća grupa La Ventura ne namjerava u skorije vrijeme angažirati bas gitaristu. S obzirom da je Manuova energija zarazna, isti euforični koncertni efekt bez problema bi postigao i da satima svira potpuno sam. Davanje sebe do zadnje kapi znoja nije nešto što se može odglumiti, a publika vrlo brzo spozna kad netko pred nju izlazi sa srcem. I zato mu je Dom sportova sinoć uzvratio jednakom strašću. Nije bilo bitno svira li se „La Primavera“, „Radio Bemba“, „Me Gustas Tu“ ili „Bongo Bong“, slavljenje glazbe, okupane u dimu džointa, dosezalo je vrhunac pri svakoj promjeni ritma, svakom stihu i svakoj izvikanoj paroli.

Pola sata nakon ponoći, glazbeni Che Guevara francusko-španjolskih korijena konačno je napustio pozornicu, rukujući se s prvim redovima, kojima je razdijelio sve preostale zalihe vode. Ako nešto kasnije nije uzeo gitaru i na recepciji hotelskom osoblju odsvirao barem dva, tri odabrana refrena, bilo bi to poveće iznenađenje.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X