Za sam početak treba reći da je treći festivalski dan započeo kišom… dakle ‘kupila je ulaznicu’ i ovog puta, a o glazbi nakon toga u tekstu ispod.
12. INmusic zatvorio je Kasabian, bend koji je na Brit Awardsima jednom proglašen najboljim britanskim bendom, kao što je to učinio i NME, dok je magazin Q u dva navrata dotični okrunio lascivno titulom „Best Live Act In The World“. Dakle, najbolji na svijetu. Dva puta. Ok, znamo da je Britancima štošta navika ostalo od bogate im i slavne kolonijalne prošlosti, pa tako i svojatanje svijeta, pa koliko god neozbiljno zvučala ta kategorija jednog dobrokotirajućeg glazbenog magazina kao što je Q, toliko je u ovogodišnjem slučaju bilo uzbudljivo dočekati više taj toliko hvaljeni bend na glavnoj festivalskoj pozornici.
Nije ta pozornica INmusica kao Pyramid Stage Gastonburyja, ali je najbliže njoj gledano po svim parametrima i uvjetima koji se mogu dobiti u Hrvatskoj za takvu zvjezdanu prezentaciju. Stoga nisu nam Kasabian došli prvo u Dom sportova ili Tvornicu kulture, već su kako i dolikuje „najboljem izvođaču uživo na svijetu“ dobili ulogu headlinera posljednjeg dana najvećeg nam rock festivala, jer nakon najboljeg izvođača uživo na svijetu logično je slušati samo tišinu. Nema dalje.
U prošlom reportu sam već pisao da je velik omjer inozemne publike ove godine, što 12. INmusic u neku ruku čini prijelomnim. Prefiks „IN“ najviše je došao do izražaja. Izuzmemo li Darka Rundeka kao domaći fenomen i nažalost jedinog iz generacije novog vala koji je općenito gledano glazbeno zanimljiv i recentan, 12. izdanjem festivala dominirali su ‘heroji današnjice’ među kojima su Kasabian još i najstariji jer navršuju dvadeset godina karijere, dok su Kings Of Leon i Arcade Fire par godina mlađi.
Vremena kad su INmusicom na Main stageu dominirali svima nama dobro znani veterani američke i britanske scene 20. stoljeća su iza nas. Ne znam koliko statistički, ali po viđenom u protekla tri dana bilo je jako puno mlade publike na Otoku mladosti. U tom kontekstu mladalaštva i ‘multi-kulti’ publike, Kasabian su bili pun pogodak za treći dan festivala, jer su i oni uživo pokazali da stari obrasci slijepog držanja stilova ne vrijede (niti publika za njih mari) kada je u pitanju festivalski happening.
Po izboru pjesama nije to sinoć bio Kasabian koji je držao do svojih rokerskih korijena, već onaj Kasabian koji je nakon albuma „Velociraptor!“ (2011.) snažno prigrlio utjecaje elektronike, popa i hip hopa na albumu „48:13“ i s tim stilskim miš-mašom nastavio i na ovogodišnjem „For Crying Out Loud“ kojeg kritika za razliku od spomenutog prethodnika nije dočekala blagonaklono.
„Bless This Acid House“ pjevala je na Jarunu zborno publika zajedno s frontmenima Sergiom Pizzornom i Tomom Meghanom uz glazbenu podlogu koja bi bila primjerenija davnašnjoj grupi Faces ili njenim kasnijim ‘replikantima’ Primal Scream, headbangalo se uz hip hop podloge i padalo u delirije uz glazbene ‘kovanice’ Kasabiana koje su u sebi imale odjeke Madchestera, britpopa i pop elektronike. Kasabian kao da je cijelu modernu glazbenu povijest strpao u mikser i to servirao kao jedan šljokičasti ‘anything goes’ puding kojeg je velika većina pred Main stageom oduševljeno gutala. Pjesma „Fire“ bila je vrhunac jednoipolsatne ekstaze započete s „Ill Ray (The King)“ nakon koje je u nastavku dominirao materijal s posljednja dva albuma, tj. „Bumblebeee“, „Eez-Eh“, „You’re In Love With a Psycho“, „Treat“, „Comeback Kid“… dok je „Stevie“ odjekivala poput himne generacije, a zanimljiva je bila i Meighanova gesta kad je pjesmu „Empire“ posvetio dvojcu Slaves koji je netom prije Kasabiana doslovce razvalio World Stage.
Priredio je Kasabian spektakl, ali se kao dojam nekako nije mogao izbjeći osjećaj brzohlapljive površnosti – kao akcioni blockbuster kojeg ste zaboravili pri izlasku iz kina. Bio je to rock, ali je izostao roll. U slučaju 12. INmusica, taj izlazak je tekao kraj Balkan Goes North Stagea kojeg su zauzeli domaći Antenat. U prvim redovima se publika nabacivala jastucima od zadovoljstva, a frontmen Nenad Kovačić nije dozvoljavao da se tenzija spusti u pulsirajućem zaraznom tempu glazbe. Nakon nastupa „najboljeg izvođaču uživo na svijetu“ na Main Stageu, Antenat su upravo imali snažan, opijajući kompenzacijski „roll“. After je bolji od partija – netko je jednom dobro zaključio.
Što se tiče programa na Main Stageu posljednjeg dana, kojem je kao uvertira došao spasonosni pljusak, jer je prašina u zraku postajala sve veći problem kompletnog ugođaja, dominirali su tzv. ‘upper body rock’ bendovi koji daju, ali i traže samo adrenalin. Kanađanin Danko Jones bi se poput nekog strogog narednika najradije unio u lice i izderao na svakog tko se mlitavio u publici tijekom koncerta njegova benda. Zapamtio je svakog i dobacio mu neku kritiku, držao nekoliko propovijedi o rocku i o tome kako rock nije za svakoga, odao poimence počast većini legendi koje su umrle u proteklih nekoliko godina, kao što je i fotografe vraćao riječima: „Tko je vama rekao da više nemate što fotografirati?!“ i za uzvrat se svakom iskezio u objektiv. Osjećaj kao da je pred vama turbo-raspoloženi James Hetfield iz „…And Justice for All“ perioda, jer bio je on takav. Nakon kiše, taj ‘vojnički’ motivacijski trening Danka Jonesa bio je i više nego dobrodošao.
O nastupu Flogging Molly, ne znam jel’ uopće treba pisati, to ne može ‘omašiti. Nije ni ovog puta. Valjda će svirati i iduće godine. Valjda ću i onda opsovati kad ću objavljivati najavu njihovog gostovanja, a par mjeseci kasnije veselo cupkati uz celtic rock na mokroj travi.
Nakon Flogging Molly, Slaves su sjeli k’o budali šamar. Dvojac koji čine Laurie Vincent i Isaac Holman općenito su nešto najuzbudljivije u punk rocku na Otoku. Potpuno su preuzeli kontrolu, u skladu s nazivom njihovog drugog albuma. S clashovskom socijalnom drčnošću, biafrovskim humorom i live elementima nekadašnjih Jesus And Mary Chain (obzirom da su po Holmanu fus-činela i bas-pedala nepotrebni izumi) Slaves su uprizorili najuzbudljiviji i najžešći show koji rock duo može priuštiti, taman u trenutku kad se lako moglo pomisliti da je ta minimalistička forma benda dala sve što je mogla dati.
Nažalost, Slaves i zagrebački Porto Morto su se podudarali u terminima. Od onog što sam vidio u prvom dijelu koncerta grupe Porto Morto i tome što su pružili i kakav su interes i prihvaćanje izazvali svojim zanimljivim avangardnim pristupom, definitvno je riječ o recentno zanimljivoj i izdašnoj koncertnoj art-rock pojavi u gradu. Iako sam otišao na gig Slavesa u pola njihovog nastupa, publika je sve više dolazila pred Hidden Stage privučena tim neobičnim balkansko- beefheartovskim aranžmanima, tako da vjerujem da je drugi dio nastupa donio još više obostranog guštanja.
Ako su prvog dana Throes + The Shine predstavljali miješanje portugalskog rocka s afričkim utjecajima, a Kel Assouf baštinio zvuke saharskog rocka, onda su trećeg dana na istom stageu i u isto vrijeme Orchestra Baobab priredili put u prijestolnicu afričkog zvuka tj. u Senegal, što je ujedno bio i jedini ezoterično-opuštajući zvučni izlet adrenalinskim ritmom prožetog posljednjeg festivalskog dana.
Kad se sve sažme, 12. INmusic donio je jasne smjernice i po pitanju publike i izbora izvođača. Utvrđeno je gradivo s jedanaestog izdanja i nije se eksperimentiralo sa ‘sumnjivim’ main actovima (sjetimo se samo Gutterdämmerunga), kao što je i ovog puta drugi festivalski dan donio najpopularnijeg izvođača, što je već dugogodišnja praksa (Arctic Monkeys, The Black Keys, Florence + Machine…). No ono na čemu bi bilo dobro poraditi, zbog ujednačavanja posjećenosti po danima, možda je pojačavanje festivalskog line-upa tzv. imenima srednje popularnosti, točnije onima koji ne koštaju kao headlineri, ali imaju dovoljno sljedbe na samostalnim koncertima okupiti dvije do tri tisuće posjetitelja. Ako festival iduće godine u Zagreb dovuče još više britanske publike (što je realno za očekivati), možda ni to neće biti problem.
Saznajte više:
Grandiozna ‘Južnjačka utjeha’ u finalu rasprodanog 2. dana INmusica
Prvi dan 12. INmusic Festivala – Dragi festivalu…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
