U hrvatska kina upravo dolazi ‘Better Man’ film o životu Robbieja Williamsa koji se komunicira kao polubiografski, iako među brojnim ‘pravim’ biografskim filmovima o glazbenicima nosi u sebi daleko više istine nego se to na prvu loptu može očekivati. I da, daleko više zabave.
Jedna od najproblematičnijih ljudskih aktivnosti od pamtivijeka bila je kako komunicirati istinu i pri tome sačuvati obraz ili živu glavu, što zbog dogmi, što zbog okoline, što zbog viših autoriteta. Da bi se to uspješno napravilo potreban je izmještaj iz životnih okolnosti zbog čega smo kao vrsta izmislili umjetnost i satiru. Pojednostavljeno kazano; ne možeš kralju pred dvorjanima komunicirati istinu, osim ako nisi odjeven u kostim dvorske lude, tj. ako se u samom startu nisi izmjestio u zonu nenormalnosti. Onda je igra prihvaćena i svi u njoj bezbolno i javno mogu sudjelovati, jer argumenti ludog se ne uzimaju za ozbiljno kao argumenti trezvenjaka.
Gledano kroz tu prizmu, potez da Robbie Williams u biografskom filmu „Better Man“ bude portretiran kao jedina čimpanza među ljudima jest genijalan potez izmještanja upravo kako bi se moglo reći puno istine. Već s tim odmakom, čak i samim filmskim posterom u kojem su u kombinaciji naziv „Bolji čovjek“ i portret čimpanze na naslovnici Rolling Stonea, mogu doživjeti i kao uvreda kompletnoj ljudskoj vrsti, dobivate dovoljno motivacije da taj film pogledate, jer na neki čudan način niste uvrijeđeni, već puni empatije, valjda zato jer nema čovjeka na ovom svijetu koji se bar jednom u životu nije osjećao kao niže rangirano biće, oliti majmun.
Stoga su redatelj i koscenarist Michael Gracey i njegove kolege scenaristi Simon Gleeson i Oliver Cole napravili jedan famozni iskorak po kojem ćemo vrlo vjerojatno upamtiti filmsku 2024. godinu koja je od početka krenula u smjeru pretencioznih mjuzikala (koji su, sudeći prema reakcijama, više nervirali gledatelje, nego što su ih uveseljavali). „Better Man“ je također i mjuzikl, a ovdje se usuđujem reći kako je to jedini film koji ima smisla zbog svoje konstrukcije biti mjuziklom. Dakle da sumiram već sada, „Better Man“ je bolji glazbeni biopic od hrpe recentnih krojenih po skoro identičnim scenarijima. Bezobrazan i bezobziran na vlastiti račun, a time i na račun glazbene industrije i širokog spketra ljudskih odnosa iz perioda 1990-ih, uz sve zabavan i jedini koji je mjuzikl sa smislom u eri promašenih mjuzikla.
Robbie William je tu pak dao posebno velik osobni obol. On je narator filma (u kojem ga ispod maski i CGI tehnologije tumače Adam Tucker i Jonno Davies), dakle konstanto je prisutan i od samog početka gledatelj dobije čvrsti odnos s CGI kreiranom čimpanzom bez sekunde dvojbe. Osim što je od početka do kraja prisutan verbalno (i što njegove pjesme ‘hvala Bogu’ izvodi on sam), prisutan je i iz prve ruke mentalno sa svim svojim oduševljenjima, strahovima, paranojama, opsesijama i ovisnostima – doslovce je njegov karakter serviran na pladnju sa svim ‘začinima i prilozima’.
„Better Man“ je ujedno i jedini film o nekoj glazbenoj ikoni u kojoj se otvoreno prikazuje da ta ikona nema glazbenog talenta, već da je njen najveći talent zabavljačkog karaktera jer je sklona neočekivanim i nelogičnim potezima. Dakle, ne postoji onaj klasični filmski moment kad svi ostanu paf u trenutku nastanka pjesme ili slušanja nečijeg glasa tijekom izvedbe. „Majmun“ je lišen tog talenta, jer svi znaju da je majmun jedino sposoban za „majmunarije“, te taj filmski majmun Robbie postiže sve što postiže u životu zahvaljujući sposobnosti da napravi majmunariju, a showbussines je kao stvoreno okruženje upravo za jednog takvog.
Od samog početka je jasna i diskrepancija između svih (normalnih) ljudskih aktivnosti u kojima je „majmun“ ispod prosjeka (od škole do kvartovskog igranja nogometa) i njegove ogromne ambicije (jer i majmun ima ambicija, možda i veće od ljudi, upravo zato što je majmun) i kad je priča tako postavljena i znate ishod te priče, obzirom da je riječ o jednoj od najvećih pop zvijezda minulih desetljeća, možete se samo zavaliti uz kokice i uživati u svim njenim zapletima i raspletima.
Da ne zanemarim ‘ljudski faktor’, kast je apsolutno na visini zadatka, posebno Robbiejeva disfunkcionalna obitelj, koju također nije poštedio; posebno prikaz neostvarenog oca Petera Williamsa (Steve Pemberton) koji ga je uvukao u svoj svijet obožavanja croonera (posebno Franka Sinatre), i bake Betty (Alison Steadman) koja je za unuka uvijek imala riječi utjehe, razumijevanja i opravdanja za sva njegova razočarenja i padove. Prikazan je i nimalo dvodimenzionalan odnos s Robbiejevom životnom družicom Nicole Appleton (Raechelle Banno) iz grupe All Saints, tj. dobro je zapakiran sav onaj ‘prljavi veš’ nad kojim sline mase opsjednute tabloidnim praćenjem celebrity veza.
Narativ pošasti boy bendova, što je bilo karakteristično za to vrijeme, nikad bolje sažetije i suštinskije nije prikazano kao što je to učinjeno u ovom filmu. „Za pet godina nećemo moći smisliti jedan drugog, ali ćemo zato biti bogati“, riječi su menadžera Nigela Martina-Smitha (tumači ga Damon Herriman) članovima grupe Take That na samom početku karijere. U tim riječima sadržana je sva ‘samo novac’ filozofija boy bendova, da bi potom bilo prikazano kako su se stvari kalile na terenu, a to je da je prvo trebalo osvojit publiku u gay barovima i diskoklubovima, a potom tinejdžerice kako bi se stvorila histerija i prije nego li se došlo do diskografskog ugovora.
Dodatna i neočekivana sretna okolnost je ponovno okupljanje grupe Oasis s kojom je Williams tijekom devedesetih, uvjetno kazano, prijateljevao dok je svoju solo karijeru nakon Take Thata osmišljavao kao neobični spoj popa i rocka, a time su i njegove ‘monkey’ situacije s Gallagherima dodatni benzin u recentnoj slagalici događanja u kojoj se pojavio i ovaj film kao dodatni poticaj za najavljenu svjetsku turneju u 2025. godini. Pa, ako film razvali kino-blagajne, Williamsu ne gine neki novi Knebworth, jer povijest se ponavlja – njegovo natjecanje s Oasisom čini se neizbježnim. A i opet se dokazuje da showbizz najviše voli majmunska posla.
Ocjena: 9/10
(Roadshow Films / Paramount / Entertainment Films Productions, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
