Drugi album britanskog dua za nijansu je bolji i zaokruženiji od prvijenca, a točno toliko mu je nedostajalo i da bude remek-djelo.
Uvijek sam posebno cijenio albume koji funkcioniraju poput vremenskih kapsula, koje ćete za 15-20 godina moći pustiti nekome tko želi doznati kako je svijet izgledao “u naše vrijeme“. Upravo takvih albuma bolno nedostaje kako na svjetskoj tako i na domaćoj glazbenoj sceni, a među sve rjeđim iznimkama svakako treba spomenuti Sleaford Mods kojima su se na barikadama odnedavno pridružili Joe Hicklin i Callum Moloney, odnosno Big Special.
Sleafordi su ovom dvojcu iz Birminghama dali prvu pravu priliku uzevši ih kao predgrupu na svojoj turneji, što ih je predstavilo bitno većem broju ljudi i osiguralo im značajniju pozornost medija. Pruženu šansu su i iskoristili te napravili novi korak na putovanju započetom prošlogodišnjim prvijencem “Postindustrial Hometown Blues“.
Njega je, bez nekih prethodnih najava, ovih dana naslijedio “National Average“ koji je glazbeno mračniji, čak i dosta paranoičan, dok se Hicklinovi stihovi, za razliku od seciranja Engleske i života na njezinim ulicama, sada više okreću pojedincu, točnije njegovim unutarnjim previranjima i
pokušajima da zaliječi rane koje mu je isti taj život zadao.
“Hug A Bastard“ tako nabraja neostvarene snove, planove i sve ono čime bi se trebao zadovoljiti gad iz naslova, a to je glavom i bradom Hicklin. Ispod njegovog glasa kao da izranja potmuli, hipnotizirajući funk, pri čemu je manje-više istim riječima moguće opisati i rezigniranost koja prerasta u bijes uvodne “The Mess“ (“I swallowed thirty years of stress / It’s blown myself apart to paint the town and call it modern art“). Nije se odrekao ni svog brutalnog smisla za humor, bliskog opakoj jezičini Jasona Williamsona, pa se u “Shop Music“ sprda s muzičarima koji su se, baš poput influencera, spremni odreći i vlastite duše ne bi li ih velike korporacije angažirale da “prodaju njihova sranja“.
Ta stvar, zajedno s “Yesboss“, posvećenom laganom umiranju koje donosi monotonija svakodnevnog posla (“Keep movin’ stop wishin’ / We’re all up the wall and pissin'”), daje za pravo svima onima koji Big Special smatraju punk bendom. I “Get Back Safe“ nam poručuje da ništa nema smisla raditi ili posjedovati, dok na drugoj strani spektra stoji “Domestic Bliss“ koja kao jedini odgovor i utočište nudi ljubav i obitelj.
Na “God Save the Pony“ i “Professionals“ može se i zaplesati, što i ne čudi s obzirom na jasne utjecaje LCD Soundsystema, donekle i Franz Ferdinanda, a da je riječ o bitno eklektičnijem materijalu od debija dokazuju elektronska psihodelija “Pigs Puddin“ i odjavna “Thin Horses“ koja zvuči poput hibrida neosoula i “Pygmaliona“ Slowdivea, čija je Rachel Goswell i asistirala Hicklinu za mikrofonom.
Album je i eksperimentalniji pa povremeno, primjerice u “The Beast“, završe pjesmu u synth kaosu jednih Suicide, uz Moloneya koji mlati bubnjeve kao da iz njih pokušava izvući priznanje.
“National Average“ za nijansu je bolji i zaokruženiji od “Postidustrial Hometown Bluesa“, a točno toliko mu je nedostajalo i da bude remek-djelo. Usprkos tome, scenarij u kojem Big Special, barem u Velikoj Britaniji, postaju veliki bend djeluje sasvim ostvarivo, čak i vjerojatno.
Ocjena: 9/10
(So Recordings/Silva Screen, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
