Otočki tisak Big Special etiketira kao punk, s čim se slažu i oni sami, no tu etiketu više treba shvatiti poput nečega povezanog sa stavom i pogledom na svijet oko sebe.
Svi koji koliko-toliko redovno čitaju ovaj portal mogli su se sresti s tekstovima u kojima hvalim Sleaford Mods. Moja naklonost Jasonu Williamsonu i Andrewu Fearnu nedavno se još i povećala, nakon što su mi “otkrili” Big Special, dvojac iz Birminghama čiji prvijenac smatram najuzbudljivijim debitantskim izdanjem ne samo ove, već i nekoliko posljednjih godina. Isti se sastoji od pjevača/multiinstrumentalista Joea Hicklina i bubnjara Calluma Moloneya, a pozornost na njih počeo sam obraćati kada su ih Sleaford uzeli kao predgrupu na svojoj turneji.
Premda sličnosti između ova dva benda ima dosta, primjerice broj članova, prilično srodan koncertni set up te sklonost seciranju rodne im grude očima izuzetno talentiranog dokumentarista ili kroničara, Big Special ipak nisu ni kopija ni sljedbenici bilo kakvog trenda. Ono što u direktnoj usporedbi s Williamsonom i Fearnom prvo upada u oči i uši je bitno širi raspon utjecaja u kojem se jedni uz druge tiskaju The Fall, LCD Soundsytem, IDLES, ali i The Streets Mikea Skinnera, Tricky pa i Plan B s onog fenomenalnog soundtracka filma “Ill Manors“. Nadalje, iako Hicklin na momente zvuči jednako nadrkano i ratoborno, za razliku od gosta prošlomjesečnog INmusica itekako zna pjevati, što je najjasnije i najdojmljivije demonstrirao u jako dobrom singlu “This Here Ain’t Water“ u kojem se može čuti čak i soula.
Otočki tisak Big Special etiketira kao punk, s čim se slažu i oni sami, no tu etiketu više treba shvatiti poput nečega povezanog sa stavom i pogledom na svijet oko sebe. Njihova se glazba tako dosta oslanja na synthove i programirane beatove, mada Hicklin na većini pjesama svira i gitaru, ali tekstovi su im zato brutalno pankerski, posebno kada se dotaknu beznađa i besperspektivnosti mladih iz radničke klase, klase koju istovremeno preziru i vole, iz koje pokušavaju pobjeći i u kojoj su trajno zatočeni.
Pritom svoju Englesku i Midlands ne pokušavaju popraviti, već samo ukazati na sve ono što u njima ne valja, koristeći poput pljuvačke u facu direktna prozivanja i osebujne pjesničke metafore u otprilike jednakom omjeru. U “This Here Ain’t Water“, primjerice, filmski se realistično dotiču utjehe i bijega koje je najlakše naći na dnu čaše, dok u Libertinesima bliskoj “Shithouse“ Joe pjeva kako je mogao biti Pepeljuga ili Mickey Mouse, ali je nažalost zaglavio u kući govana. Povremeno me podsjetio i na genijalno pomahnitalu imaginaciju pokojnog Marka E. Smitha (“I’m a septic tank half-full kind of guy“), a važno je, možda i najvažnije naglasiti kako svi ti crnjaci nisu uspjeli ubiti nadu pa u “Time Away“ roditeljima poručuje da će jednog dana biti zvijezda i imati vlastitu vilu (barem na fotografiji).
Osim po stihovima zanimljivog premda u osnovi nepotrebnog spoken worda “Mongrel“, riječ je o albumu bez slabe točke kojem se eventualno ima za prigovoriti tek premala minutaža ponekih pjesama zbog čega ostavljaju dojam da su završile taman kada je postajalo najbolje.
Pripremajući se za pisanje recenzije, pogledao sam i nekoliko njihovih live nastupa. Sastavljeni samo od korpulentnog Hicklina i Moloneya koji, nakon što upali matrice, krene ubijati boga u bubnjevima, Big Special u svom minimalizmu izgledaju kao da su se na pozornicu popeli između dvije runde na šanku. Nadam se da će te runde uskoro ispijati i na šanku nekog od zagrebačkih klubova.
Ocjena: 9/10
(SO Recordings, 2024.)