45 godina nakon prvotnog objavljivanja albuma ‘Bitanga i princeza’, u prodaji se pojavilo manje cenzurirano izdanje istog albuma.
Iako se o albumu “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta manje-više zna “sve”, onakva muzika i tekstovi su rijetko kad bili nadmašeni, iako iz ove perspektive, neke pjesme su ostarjele drugačije nego što su to Bregović, Bebek i ekipa zamišljali u vrijeme snimanja i miksanja u beogradskim i londonskim studijima. Također, jasno je da je “Bitanga i princeza” album koji je ispao veći i značajniji od talenta njihovih autora i izvođača. U trideset tri minute ploča sa trideset tri okretaja u minuti je dotakla vjerojatno više svjetova nego što je to Goran Bregović zamišljao. Iako je u pravilu nezahvalno govoriti o tome “što je pjesnik htio reći”, “Bitanga i princeza” je otvorila mnogo više pitanja, nego što je to bilo dobro za komercijalno uspješnu rock skupinu i njihovu diskografsku kuću. “Bitanga i princeza” je album i projekt, koji je 1979. na nekoliko načina umjetnički sasječen, i tek sad, s odmakom, može se diskutirati o umjetničkoj snazi tog albuma.
Iako je relativno poznato da Goran Bregović prvo radi muziku, a tek onda (katkad i u cajtnotu) tekstove kako mu odgovara na melodije, treba reći da je Bregović vjerojatno i bolji pjesnik nego kompozitor (zlobnici bi rekli da je sigurno bio originalniji pjesnik, nego kompozitor), a dokazi za to su i na “Bitangi i princezi”.
“Bitangu i princezu” doživljavam kao konceptualni album, neku vrstu “Dnevnika jedne ljubavi” u negativu. Dakle, dok je Josipa Lisac u “Dnevniku jedne ljubavi” afirmirala razne nijanse osjećaja, odnosa sa značajnim drugim i ponovnog uspostavljanja povjerenja, opraštanje, kod “Bitange i princeze” tih stvari nema, pogotovo nema povjerenja, pa tako niti ponovne uspostave povjerenja, a i za opraštanje treba angažirati CSI da ga nađe na “Bitangi i princezi”.
Ljubav je ili mrtva, odnosno kasno shvaćena ili svedena u crno-bijele okvire ili je u službi zadovoljavanja seksualnih nagona. Uvjetno rečeno glavni lik ili glavna nit albuma “Bitanga i princeza” je emocionalno nezreli muškarac iz (vjerojatno) emocionalno deprivirane ili emocionalno okrutne sredine, koji dolazi u grad i kojem se, od svega što grad nudi, sviđaju samo seksualno permisivnije žene od onih koje žive u kraju iz kojeg je došao, ali ih shvaća još manje nego što razumije one iz njegovog kraja, i to metaforički opisuje “noga u međunožje” na originalno zamišljenom omotu koji je bunkeriran zbog “vulgarnosti”.
Uvjetno rečeno glavni lik albuma ne može ili ne želi razumjeti koncept funkcioniranja urbane kulture. Kina, kafane, plesanje, odijevanje ga zapravo ne zanimaju, što će i reći u pjesmi “Na zadnjem sjedištu moga auta”. U uvodnoj, naslovnoj pjesmi glavni lik se ispovijeda kako je svojoj partnerici rekao da je “sit i princeza i prevarenih žena, a i nje, i da će otići iz ovog smiješnog grada i da ga pusti da spava” – u slučaju da se, danas u 21. stoljeću, netko i usudi sve to reći nekoj prosječnoj mladoj gradskoj djevojci prosječnog samopouzdanja, istog trena bi letio iz sobe. Kakvo puštanje da dalje spava, za Boga miloga, još ispadne da je u pravu tata koji će reći: “Ne, ne, bitanga i princeza par – ne ide to”, koliko god da se kosilo s pravom punoljetne osobe da si sama bira partnere, pa makar oni bili i primitivne budaletine. I baš u toj pjesmi možemo osjetiti snagu interpretatorskog talenta pjevača Željka Bebeka: iz perspektive diplomiranog jebivjetra on uspijeva slušatelja pridobiti na svoju stranu.
Druga pjesma “Ala je glupo zaboravit njen broj” zvuči bolje nego ikad, pogotovo s ubačenim stihom “Koji mi je moj”. Iako nije riječ o najboljoj Bregovićevoj pjesmi svih vremena (na “Bitangi i princezi” ima nekoliko kandidata za tu titulu), bubnjevi Điđija Jankelića, bas Zorana Redžića, puhači i orgulje Vlade Pravdića dramatično podcrtavaju osnovni, bijesni ton pjesme, a trešnja na vrhu torte su opet sjajni Bebekovi vokali. Bubnjevi Điđija Jankelića, orgulje Vlade Pravdića, sjajni Bebekovi vokali i sintagma “možda najbolja Bregovićeva pjesma svih vremena” zaslužuju da se kažu nekoliko puta kad se govori o pjesmi “Ipak, poželim neko pismo”. U toj se pjesmi, u novom miksu čuju prateći vokali sjajne makedonske pjevačice Maje Odžaklieske i to čini fantastičnu pjesmu još boljom. Detalj u “Ipak, poželim neko pismo” koji odaje s jedne strane veličanstvenu, s druge mazohističku želju za komuniciranjem s bivšom je stih “Opiši mi mjesta gdje nas dvoje skupa nikada nećemo ići”. “Ipak, poželim neko pismo” otkriva (pre)tešku ambivalenciju između sumnje i ljubavi, a tu je i nerazumijevanje, koje je vjerojatno presudilo vezi i koje se ne može izbjeći već u prvom stihu: “Nisam te, izgleda, volio mnogo”. Motiv općeg nerazumijevanja i temeljne sumnjičavosti prema ženama je prisutan i u pjesmi: “A koliko si ih imala do sad” (zlobnici bi rekli da su već tada, 1979., trebali rodni studiji).
Još jedna pjesma-kandidat za najbolju Bregovićevu pjesmu ikad zaključuje A-stranu LP ploče: “Kad zaboraviš juli” u priču ubacuje biblijske slike: hljeb, vino, grijeh, anđele i đavle, a nije teško ne primijetiti orgulje koje zvuče vrlo crkveno. Tužnu lamentaciju nepopravljivo propalog ljubavnog odnosa podcrtava dojmljiva orkestracija Vojkana Borisavljevića i suradnja sa simfonijskim orkestrom. “Reći ćeš – sve ide, reći ćeš, a lagat ćeš”, lakonski će Bebek presjeći svaku mogućnost uspostavljanja ponovnog povjerenja i dodati još fatalnog fatalizma uz himničku melodiju koju slušatelj može samo amenovati: “Kasno je sad, kasno za sve, nemam volje, ni snage da se mijenjam”.
Jedina kontroverzna stvar koja nije promijenjena je “ono s Hristom” u “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin snjegovi i šaš”. Upućeni kažu da postoje snimke sa spominjanjem Hrista, no sve su razriješili Goran Bregović i Željko Bebek izjavama da danas ne bi tako provocirali. “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” je jedna od ključnih pjesama Gorana Bregovića u kojima se istakao i muzikom i poetskim slikama, a i Ranko Rihtman je doprinio svojim aranžmanom. Postoji pjesma Drage Kuđića “Majevički nokturno”, s kojom “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” dijeli dio poetskih slika. Pokojni Kuđić je tužio Bregovića za plagijat, ali nije dobio spor. “Majevički nokturno” je otpjevao Seid Memić Vajta na albumu “Vajta 2 (Ponoćni valcer)” i ta pjesma je, toliko slična, a toliko različita zaslužila da bude upamćena i zbog stihova i zbog Vajtine interpretacije.
Poznata je priča prema kojoj je stih “A Hrist je bio kopile i jad” zamijenjen s “A on je bio kopile i jad” na intervenciju “viših organa” zbog straha od političkih implikacija. Iz ove perspektive, uzmemo li u obzir cenzorske škare ili ne, postoje dvije različite pjesme s istim naslovom i istom muzikom. Veći dio teksta je vrlo jasan, govori o raskidu ljubavne veze u kojoj se, od njih dvoje, bar jedno od njih duhovno i moralno devastirano. Ono gdje počinje razlika je u stihu sa Hristom. Verzija s originalnim stihom pretpostavlja kamo će otići onaj kome donedavno značajni drugi ili druga kaže: “Hrist je bio kopile i jad” – vjerojatno je jedno od njih dvoje našlo svoj smisao života u Kristu, bilo da je riječ o duhovnom ispunjenju u najširem mogućem značenju, ili pak životu u samostanu, i u tom životu nema mjesta za ovakvu promašenu ljubavnu vezu. Krist za onog drugog (ili drugu) nudi nadu da je bolji život moguć i bez otrovne veze, i u tom kontekstu partner ili partnerica povrijeđene taštine vrijeđa Krista jer ga doživljava kao “treći kut” u zamišljenom ljubavnom trokutu i iz perspektive osobe povrijeđene taštine, Krist je “glavni krivac” zašto veza nije uspjela.
U poznatoj verziji “Ruzmarina, snjegova i šaša” umjesto Krista se pojavljuje – nedefinirana treća osoba muškog spola. Tko god je Bregoviću i društvu predložio zamjenu riječ “Hrist” u “on”, vjerojatno je pametno procijenio da bi se ova ljubavna pjesma povlačila svugdje gdje ne bi trebala, ali Krist u tom stihu otkriva previše toga, više nego što većinsko slušateljstvo može podnijeti. Kako cijelu ploču tumačim kao ljubavno pismo prepotenciji i priču o nerazumijevanju onog drugog (tko god da to bio), glavnom karakteru (onom koji ne razumije ni žene, ni urbanu kulturu, pa što bi bilo čudno da ne razumije ni religiju) zamislivo je da u zaključnom velikom finalu verbalno napadne osobu koja mu zapravo nije kriva ni za što.
Naravno, s “Hristom” u stihovima ploča vjerojatno ne bi postigla ovakav komercijalni uspjeh (preko 300.000 prodanih primjeraka), no iz sadašnje perspektive, nemoguće se oteti dojmu da je Bregović radio ovaj album kao dijagnostiku stanja, iako je prije ove ploče pjevao “To je samo rock’n’roll, ništa mudro”, a poslije ove ploče: “Sve vam mogu reći mirno, mene ionako niko ne uzima za ozbiljno”. Možda je slučajem ispao takav splet stihova, melodija i aranžmana, koji i nakon toliko godina vabi na ponovna slušanja i rasprave. Može se diskutirati je li ključ albuma u vlastitoj ljubavnoj vezi koja je onomad punila novinske stupce ili u opisu jednog kontradiktornog duboko sumnjičavog i mizoginog društva, album “Bitanga i princeza” se poput klina zabio u kolektivno sjećanje, a vraćanje originalnog omota, te remiksiranje albuma su omogućili da u svemu tim djelima izvanredne umjetničke snage uživamo još više.
Mjesec reizdavanja ove remasterirane, remiksirane i uređene verzije albuma je juli. Zbog ovakve ploče ćemo ga teško zaboraviti.
(Croatia Records / Jugoton, (1978.) 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
