Pođoh sa vama jer volim šalu, htjedoh da vidim ježa budalu.
Pisati u 2025. godini o kulturološkom fenomenu i ekonomskom juggernautu koji je Bijelo dugme predstavljalo u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća u jednoj upokojenoj zajednici naroda i narodnosti čini se gotovo jednako aktualnim kao i razglabati o prinosima i značaju staroasirskih trgovačkih kolonija, a djeluje možda i malo neumjesno iz pera nekoga tko je rođen tek u fazi izdisaja njihovog prvog slavnog razdoblja u kojemu je glasnice pred mikrofon stavljao Željko Bebek.
Ipak, nek bude spomenuto da je, sa silnim novcem koji je zgrtao, bend Gorana Bregovića mogao biti smatran vlastitom Sedmom republikom Jugoslavije, a postigao je to tako što je masama zbijenim u bratstvu i jedinstvu servirao nešto za što nas oni (ali i svaki pjevač na svakoj svadbi na ovim prostorima unazad zadnjih pola stoljeća) uvjeravaju da je “rok-en-rol”, a zapravo je velikim dijelom glorifikacija njihovih gena kamenih ni po čemu različita od one koju danas Hrvatima servira onaj koji je upravo prodao stotine tisuća ulaznica za svoj koncert na hipodromu.
Nešto što bi u kvalitetnom izvješću s koncerta pod svaku cijenu trebalo izbjeći svakako je korištenje fraza poput “ja to inače ne slušam, ali..”, no u ovom slučaju je ipak bitno napomenuti da je ovaj reporter u zagrebačku Arenu sinoć ušao potpuno cijepljen od glavnog pokretača koji će na Lanište kroz tri koncerta dotjerati ukupno pedesetak tisuća obožavatelja svih generacija, a to je besmrtna nostalgija kao jedna od ključnih odrednica ovdašnjega čovjeka, bila ona za izmaštanim dobom krunidbi i glavosjeka, marionetskim tvorevinama u službi nacifašističkih gospodara ili pastirskim pseudorock poskočicama iz vremena upokojene zajednice naroda i narodnosti vezanih bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem i očinskom figurom maršala Tita koja im je sve to omogućila.
Što onda uopće netko poput mene, tko osporava stupanj kvalitete Dugmetovih najpoznatijih uspješnica, uvijek spreman na svađu sa svakim tko Bregoviću pridaje pretjeranu umjetničku vrijednost, ima tražiti na ovoj “oproštajnijoj” turneji benda od one kojom se od publike ranije oprostio prije dvadeset godina koncertima koji su uslijedili petnaest godina nakon službenoga kraja njihove glazbene aktivnosti?
Kao čovjek avanturističkoga duha, lako nagovorljiv i pun profesionalne znatiželje ipak sam slijedio primjer koji su svim pustolovima poput mene u jednom slavnom komadu poezije zacrtale vizionarske figure utjelovljene u likovima lisice, vuka, medvjeda i divlje svinje svojim manifestom radoznalosti i blage provokacije: “Poći ću s vama jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu!”
No, naravno da ovaj jež nije baš takva budala kad je smislio projekt koji je zgrnuo tolike pare i dade ga se sisati i tri i pol desetljeća nakon što je upokojen kao i ona zajednica naroda i narodnosti koja ga je na svojim plećima iznijela u trijumfalnom slavlju svojih kamenih gena, a koju je opjevao u nekim od svojih stihova koje sada po arenama s njim pjevaju grla mladih koji su rođeni i mnogo nakon oba spomenuta upokojenja, pomalo farsično uzvikujući njezino ime kao neku vrstu srednjega prsta usmjerenog prema onim stotinama tisuća koji će iskazivati svoju spremnost za dom na trkalištu konja u srpnju.
Poput Ćopićeve lisice u Bregovićevom kokošinjcu probio sam se na poziciju koja nimalo ne dolikuje skeptiku poput mene, infiltrirajući se među najveće fanove sasvim blizu pozornice na kojoj je predstava započela prodornim vriskom sintesajzera pjesme “Padaju zvijezde” iz 1984. prizivajući u sjećanje neke od najvećih svjetskih hitova te iste godine, “Jump” Van Halena i “Born in the U.S.A.” Brucea Springsteena, s uvodnim zovom klavijatura Roya Bittana i odgovorom bubnja Maxa Weinberga koje Dugme tu očito kopira. [Ovdje po želji možete ili ne morate ubaciti polusarkastičnu šalu na račun Bregine notorne sklonosti prisvajanju tuđih glazbenih ideja.]
Nažalost, prvih sat vremena koncerta potvrdilo je moja očekivanja i strepnje, budući da je to bio dio nastupa u kojemu je pjesme iz svoje faze pjevao Mladen Vojičić Tifa kojeg je, htjeli mi to priznati ili ne, vrijeme fizički nagrizlo toliko da su mu glasnice na rubu, a i mogućnost kretanja prilično ograničena. Iako je dobio priliku nastup otvoriti s nekoliko snažnijih brojeva kao što su “Ako možeš, zaboravi” i “Ipak, poželim neko pismo” (neki bi tu izdvojili i “Meni se ne spava”, ja osobno ne mogu prijeći preko banalnosti njezinoga teksta), stvari jednostavno nisu funkcionirale onako kako je trebalo.
Cijeloj zvučnoj slici ne pridonosi ni činjenica da bend nastupa sa samo jednom gitarom, onoj u krilu Gorana Bregovića koji više ne svira ni dovoljno čvrsto niti dovoljno vrsno za ovakvu formaciju. Ipak, atmosfera u publici je na razini, jer upravo posjetitelji vode glavnu riječ i pjevaju ono što Tifa ne može i svojim grlima krpaju rupe koje bend ostavlja u svom zvuku.
Ugođaj se još više podiže pred kraj ovog predugog seta kad sedamnaest hiljada glasova zapjeva “Lipe cvatu”, a na pozornicu potom izlazi Alen Islamović i odmah vadi “Pljuni i zapjevaj”, ilitiga drugu “jugoslavensku” zaredom da zagolica strune onih koji s blagonaklonošću snatre o danima bratstva i jedinstva, socijalističkog samoupravljanja i očinske figure maršala Tita koja im je sve to omogućila.
S Alenom na pozornici stvari napokon zvuče kao pravi koncert, on je i vokalno i fizički u mnogo boljoj formi od tri godine mlađega Tife, a i repertoar je ovdje više načičkan pjesmama koje su krojene po mjeri zborskog pjevanja masa. Redaju se tako “Ako ima Boga”, “Nakon svih ovih godina”, “Te noći kada umrem, kada odem, kad me ne bude”, da bi i njegov set završio čagerskim “rockom” koji današnjem uhu zvuči kao da se plesao po staroasirskim trgovačkim kolonijama.
Ako je koncert doživio kvantni skok Alenovim setom, onda bi se treći čin ili prošireni bis moglo usporediti s lansiranjem u svemir, jer bend izlazi s dva pjevača, zborom, gudačima i puhačima, i sve odjednom napokon zvuči kompletno i izvrsno. „Sanjao sam noćas da te nemam“ i „Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“ djelovale su posebno efektno i čovjek se mora pitati zašto u cijelu priču nije uloženo više truda da se u takvim aranžmanima odradi cijeli koncert.
Čak i bedasta “Hajdemo u planine” sada zvuči zabavno i atraktivno, a “Đurđevdan” očekivano donosi atmosferu teturanja ciganskom svadbom kroz rakijašku izmaglicu što graniči sa slijepilom. U pozitivnom smislu. Nakon toga duhovi se smiruju akustičnom kodom sastavljenom od “Ima neka tajna veza” koja se može pohvaliti da je kroz ruke Jadranke Stojaković došla i do repertoara velike Joan Baez, te “Ružica si bila” koja je poslužila kao zadnji singalong i pozdrav s bendom koji će nakon svih ovih godina teško naći snage za još jedno okupljanje. Za to bi, jebiga, doslovno trebalo doživjeti stotu.
Izlazeći iz Bregovićevog kokošinjca ne mogu reći da sam ugledao svjetlost i snagu argumenata svih onih koji su me kroz povijest uvjeravali u velebnu raskoš njegovoga talenta, ali moram priznati da je, pogotovo u svojoj završnici, nadmašio moja skromna očekivanja. Dojmovi bi vjerojatno bili još i bolji da se ovoj turneji pridružio i Bebek i da je njegova faza karijere zastupljenija na setlisti ili, kao što je spomenuto, da su svi aranžmani bili prilagođeni orkestru.
No, i ovako je došla do izražaja privlačnost prijemčivih melodija iz kataloga ovog benda, a da imaju mnogo takvih, to im čak ni jedan lisičasti skeptik ne može osporiti. Ali nemojte mi zamjeriti skepsu. Naime, svakome tko prodaje stotine tisuća ulaznica – bilo u upokojenoj zajednici ili neovisnoj nam Hrvatskoj – prilazim s oprezom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
