Bijelo dugme u Cave Romane – Pljuni i zapjevaj…

Čudan je ovaj koncertni kolovoz u Hrvatskoj. Kao da su se epohe iz različitih dekada sudarile u nekom vremenskom portalu i progurale se istovremeno kroz tu crvotočinu sa svim svojim običajima i simbolima koji ih prate. U jedva nešto više od tjedan dana razlike održala su se tako dva povratnička koncerta dijametralno suprotnih ideologija i aktera, ali sličnog zvuka.

Jedni su bili najveći rock bend Jugoslavije koji se ugasio netom pred raspad te iste Jugoslavije, a drugi je iznikao istovremeno kao najveći hrvatski estradni nacionalist i najagilniji šegrt baštinjenja zvuka najvećeg benda Jugoslavije. On je taj zvuk odveo u drugu krajnost koja mu je priskrbila najviše zabrana gostovanja u Europi, kao što je već desetljećima razlog društvenih, političkih i medijskih trvenja unutar ideološki polarizirane Hrvatske, one antifašističke i one fašističke (koliko god se taj fašizam furao kao figa u džepu).

Dok taj potonji pjevač organizira crnomajičaste spektakle na relaciji Imotski-Dugopolje i time izaziva burne polemike koje sežu i do ureda predsjednika ove zemlje, dotle nekad najveći jugoslavenski bend hrvatsku etapu obljetničkog reuniona znakovito pokreće iz Istre koja je bila prva točka poratne kulturno-glazbene normalizacije ovih prostora još 1998. godine s nastupom Ramba Amadeusa u nekadašnjem pulskom Kinu Beograd (danas parkiralište).

Općenito, ne volim navlačiti glazbu na politički mlin, ali neka glazba unosno parazitira na tome, pa postoje situacije u kojoj se ne može izbjeći ne primijetiti tu mučnu i tmastu nijansu. Hoću reći da mi je Thompson svojim dugogodišnjim djelovanjem na određeni način zgadio glazbu Bijelog dugmeta i trebalo mi je u Vinkuranu u nedjelju malo vremena da se prilagodim i počnem stvari upijati na pravi način, najbliže onom što je Goran Bregović rekao u oproštajnom obraćanju publici nakon koncerta, a to je da „mu je drago što su se svi okupili kako bi ponovno pjevali stare pjesme i time obnovili veze“.

Ima dio tih starih pjesama grube riječi, danas pomalo arhaične i neprikladne u muško-ženskom obraćanju, ali u svojoj srži one oplakuju balkanske gubitničke sudbine i nose u sebi neke univerzalne ljudske empatije. Čak i kad su se doticale nekih tadašnjih društveno-moralnih dvojbi iz njih nikad nije probijala neka eventualna zloba, već želja za slobodom, za skidanjem okova krutih društvenih normi koje su ove prostore uvijek jako pritiskale.

Bregović je bio izuzetno pronicljivi lider koji je kod svakog od trojice pjevača koji su bili dio Dugmeta tražio tu neku vokalnu interpretaciju koja je, hajmo reći, na ognjištarski način donosila priču o progresu i gurala tu snažnu grlenost u neke optimističnije, rock and roll, senzibilitete, krojeći neke sanjarske kozmopolitske obrasce s periferije, ali istovremeno i iz samog geografskog centra bivše zemlje.

Thompson je pak samo prepisao zvučne obrasce i smjestio ga u Mordor nacionalizma. Glavni junaci pjesama Bijelog dugmeta su kafanske lole koje će se ponekad potući i s jaranima, skloni su hedonizmu, željni probitka do ženskog srca, ali nekako dobrohotno benigni i potpuno „cijepljeni“ od mržnje i kad im ne ide u životu ne ide (a obično im ne ide). Kod Thompsona pak vlada slika čistunskog fundamentalizma i vječitog militarističkog naboja, paranoje od drugih i drugačijih, s potpunim izostankom ikakvog ukazivanja pažnje prema ženama, što je odlika psihopatske naravi.

Poanta je da je zbog svega navedenog vizura doživljaja Bijelog dugmeta u Hrvatskoj zasigurno drugačija od vizura doživljaja tog benda u drugim dijelovima Balkana u kojima ne postoji tako eklatantan uteg potpuno suprotne naravi koji je jednostavnim rječnikom kazano popularni zvuk koji simbolizira Jugoslaviju ideološki preodjenuo u nešto drugo.

Drugi problem koji sam imao s Dugmetom, ticao se samog benda, tj. onog „famozno“ traljavog koncerta na stadionu u Maksimiru 2005. godine, jer, eto, ne volim bendove koji se lakonski odnose prema svom nasljeđu jer kao dio slušateljske publike ne želim da me itko vuče za nos, već želim poštenu razmjenu magije koju glazba može donijeti.

Uz sve, od tada je prošla 21 godina i u postavi obljetničkog Bijelog dugmeta nema Željka Bebeka koji je obilježio najveći i najznačajniji dio opusa, kao što se nitko nije sjetio ni Milića Vukašinovića.

Ali i to sam podredio onoj misli da u situaciji kad bilo tko proslavlja 50 godina rada nije stvar u tome što bi tko želio, već što se konkretno uopće može da bi stvari funkcionirale. Tako trenutnu postavu čine Goran Bregović na gitari, Alen Islamović i Mladen Vojičić Tifa kao vokali, Điđi Jankelić na bubnjevima, Zoran Redžić na basu, te Ogi Radivojević na klavijaturama.

Na pozornici je to pak formacija kvinteta u kojoj je u prvoj polovici koncerta glavni vokal Tifa, a u drugom dijelu Alen, a zajedno su dijelili pjevačke mikrofone tek zadnjih petnaest minuta na dva sata i deset minuta dugom koncertu.

Pozornica u monumentalnom rimskom kamenolomu iz kojeg se vadio kamen za Pulsku arenu nije bila produkcijski raskošna i velika, dok je video zid služio uglavnom za skroman program, najviše za prikazivanje naslovnica albuma pjesama koje su se izvodile ili za animirano dugme, tj. zaštitni znak benda. Najbolje je bio pripremljen uvodni video program koji je vrtio arhivske snimke i fotografije sa zimske olimpijade u Sarajevu 1984. te plejadu popularnih lica iz jugoslavenskog svijeta filma i glazbe – pravi mali vremeplov uz instrumentalnu snimku pjesme „Kad bi’ bio bijelo dugme“ koju je svojim klavijaturama oštro prekinuo Ogi Radivojević otvorivši koncert s uvodnom temom pjesme „Padaju zvijezde“, što je značilo da će se ubrzo potom na scenu popeti Tifa.

Počelo je pomalo trapavo, jer kao da je ton majstor pokušavao uskladiti nivo Tifinog glasa, da bi potom uslijedili problemi sa zvukom Bregovićevog Telecastera kojeg je ubrzo zamijenio s gitarom na čijem tijelu je bila oslikana jugoslavenska trobojnica s petokrakom. Ali ni ona nije proradila na ska hitu „Ha, ha, ha“ i nastavila je raditi probleme na „Meni se ne spava“ dok je tehničar užurbano provjeravao kablove i pedale pred Bregovićem kojeg je vidno hvatala nervoza.

„Eto reprize iz Maksimira“, pomislio sam, ali Tifa, Ogi, Zoran i Điđi nisu stajali već su gurali svirku unatoč tehničkim problemima s Bregovićevom gitarom koja se nije čula. Kvar je bio uspješno otklonjen pred „Ako možeš, zaboravi“, taman da se spleen te pjesme neometano razlije. Uz to mogu reći da Tifa od početka koncerta nije bio u nimalo lošoj pjevačkoj formi iako je možda djelovao da bi svaki tren mogao nešto uprskati. No točno je znao kad treba uletjeti i na terenima pjesama urezanih u kolektivno sjećanje po Bebekovom vokalu.

Da je bend u dobroj formi, posebno Bregović dokazala je „Ipak poželim neko pismo“ koja je opet aktualna nakon objave nedavnog remiks izdanja albuma „Bitanga i princeza“. Koncert nije bio na tragu izvedbe samo najvećih hitova jer je svoje mjesto na set listi našla i „Aiaio Radi Radio“, a Tifa je nastavio biti na svom terenu s „Lažeš zlato, lažeš dušo“ i „Za Esmu“ s eponimnog albuma „Bijelo dugme“ iz 1984. godine.

Skok na godinu dana mlađi album „Uspavanka za Radmilu M.“ i pjesmu „Zašto me ne podnosi tvoj tata“ došla je kao neki podsjetnik na to koliko je Prljavo kazalište imalo sličnosti s Dugmetom, a čini mi se da je prvi jači angažman publike počeo s „Jer kad ostariš“. Dotad kao da je nešto stajalo u zraku, a zanimljivo je da se ni Bregović ni Tifa gotovo nisu obraćali prisutnima. Dugme je sviralo bez ikakve pompe između pjesama koje su se samo nizale jedna za drugom, a imaginarne kočnice kod publike su konačno popustile s „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ jer na groove te pjesme nitko na koncertu nije mogao ostati ravnodušan. I ona je bila ugodno iznenađenje jer ju je bend izveo čvrsto i sigurno.

Tifino finale potom je uslijedilo s „Lipe cvatu“. Kamenolom se orio, potpuno očekivano i to najglasnije na stihu „Ravna ti je Jugoslavija“. Otkačila se u ljudima nostalgija, a nova doza uslijedila je odmah po izlasku Alena Islamovića jer je prva na redu njegovog dijela bila „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“.

U tim trenucima mi se i javila misao o komparaciji s Thompsonom, ali i pitanje u glavi: „Hoćemo li opet imati građanski rat?“

U kamenjaru se slavila Hrvatska, u kamenolomu Jugoslavija. Mi smo ljudi sudbinom prokleti (nema potreba da originalnim citatom vrijeđam Rome, oni nikad nisu vodili rat protiv nikoga i u ničije ime)… Prevruća krv za imalo racionalnosti. „Uvijek je bilo isto ludilo“, rekao bi Bregović.

Možda je Bregović pojam balkanske racionalnosti, jer je, eto, Tifu valjda pridobio time da ovaj otpjeva skoro cijeli „svoj“ album, kao što je i Islamović u svom dijelu u najvećem omjeru pjevao pjesme s albuma „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ i „Ćiribiribela“. Nanizale su se tako „Zar ne vidiš da pravim budalu od sebe“, „Evo zakleću se“, „Ćiribiribela“, „Šta ima novo“, „Ako ima Boga“, i „Nakon svih ovih godina“ dok nije došla na red Bebekova „Na zadnjem sjedištu moga auta“, s tim što Islamović vokalno nije nimalo ostario, već je po kapacitetu i performansu gotovo na „tvorničkim postavkama“.

Tako je bez problema iznio i finale koje su činile „Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude“, „Doživjeti stotu“, „Ne spavaj mala moja muzika dok svira“, „Napile se ulice“ i „A i ti me iznevjeri“.

U posljednjim minutama, Tifa se pridružio Bregoviću i Islamoviću za mikrofonom u izvedbi hita „Hajdemo u planine“, a potom i velikom finalu s pjesmom „Đurđevdan“ koja se valjda čula i do Pule. Svojevrsna trešnja na tortu uslijedila je kad su Redžić, Jankelić i Radivojević napustili svoje pozicije i instrumente i pridružili se udarnom trojcu u akustičnoj izvedbi „Tajne veze“ i „Ružice“ za sam kraj.

Je li to bilo to? – može se netko zapitati. Odgovor je: i je i nije.

Nije iz razloga jer je set lista okrznula ono najbolje iz opusa i jer ispada da su zadnja tri albuma iz osamdesetih bila ključna. Tu je teško biti zadovoljan jer Bijelo dugme mnogi od nas odavno doživljavaju više kao neko mitsko mjesto, a manje kao bend koji ikad više može biti to što je bio.

Je iz razloga jer ono što je ostalo je fragmentirana priča, nekako krnja poput komadića bivše Jugoslavije koje više nema, ali ti preostali krnji komadići ipak funkcioniraju pogonjeni s kapitalizmom za vratom, pa se u tom smislu trude biti uvježbani i podmazani i na pedesetu obljetnicu od osnivanja.

A opet, možda potpisnik ovih redova i dalje ne želi sebi u mozak propustiti prostor zaključku da su možda „Lipe cvatu“ i „Đurđevdan“ najveći dometi Bijelog dugmeta, jer se i najveći hrvatski estradni nacionalist upravo napalio na njihov ritam, a ne na ritam pjesme „Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute