Billie Joe Armstrong + Norah Jones ‘Foreverly’ – izgubljeni kod braće Everly

Ne izađe na dobro kad glazbenika obuzme osjećaj svemoćnosti i pomisli da sve što takne pretvori u zlato. Kolaboracija Billie Joe Armstronga iz Green Daya i Nore Jones samo je dokaz kako su najbolje namjere nekad put u osrednjost.

Norah Jones and Billie Joe Armstrong 'Foreverly'

Drugi album The Everly Brothersa „Songs Our Daddy Taught Us“ objavljen je davne 1958. godine, a Billie Joe Armstrong iz Green Daya se toliko zakvačio na njega da ga je odlučio u cijelosti izvesti. U pomoć je pozvao Noru Jones za koju je rekao da je bio ponukan njenom prilagodljivosti svim formama. Rezultat je album „Foreverly“ – njihov naklon tradicinalnom američkom countryju i harmoničnom višeglasju.

Nije toliko začuđujuća suradnja Nore i Billie Joea, oko čega se najviše dizalo PR-ovske prašine u zapadnim medijima, već sama ideja ponovnog kreiranja jednog albuma ‘iz davnina’. Nisu, naime, to rijetki slučajevi, primjerice Easy Star All-Stars su od takve prakse napravili solidnu karijeru, iako su oni svemo što su radili dodavali dub dimenziju, bilo da je riječ o albumima Pink Floyda ili The Beatlesa. Ali tako nešto od strane Armstronga i Jones je ipak prilično neočekivano i ne baš za aplauz. Nije sad u pitanju neko gajenje glazbenog čistunstva od strane autora ovih redaka, već više paljenje lampice za nepotrebno egotripašenje frontmena Green Daya i kćerke Ravija Shankara što su se uopće upustili u tako nešto iza vi ‘velikog naklona’ starim liscima harmonije u prvom redu braći Everly.

Druga je stvar kad se takvi kalibri očešu na poneke pjesmu s omiljenih im albuma, ali ići u kompletnu reinterpretaciju jednog albuma znači obično samo jedno, a to je pjevačko samouvjerenje da nekome baš svaka pjesma toliko leži da to treba zabilježiti. I što se onda konkretno dogodi? Obično sav izvođački fokus ode u tom smjeru potpune reinterpretacije i onoga što vokalno-stilski leži i onog što ne leži, tako da se bitna i neuhvatljiva esencija izgubi negdje po putu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fZeUHLAh_r4[/youtube]

„Foreverly“ zvuči kao školski izveden nemaštoviti štreberaj u kojem čas Norah drži terce Billie Joeu čas on njoj, tako da prvi gubitak ‘x faktora’ leži u tome da njih dvoje, bez obzira na sadašnju reputaciju glazbenih božanstava u svojim fahovima ipak nisu Don i Phil Everly. Taj sklop i međusobnu nadogradnju oni jednostavno nemaju, koliko god da su točni u tonalitetima. Također su se trudili što manje prčkati po originalnim harmonijama, ali su se ‘podebljali’ pratnjom cijelog benda kako bi pojačali izlazni efekt, a Don i Phil su 1958. taj album snimili samo uz pratnju akustične gitare i povremeno kontrabasa koji im je svirao Floyd ‘Lightning’ Chance. Time je original imao u sebi zabilježeno ono nešto sjetno u intimističkom lo-fi okruženju, osjećaj koji je valjda imao svaki Amerikanac odrastao na farmi i koji je u sumrak pjevušio i nenametljivo gitarom davao glasu intonaciju na nekom trijemu usred neke američke pustopoljine. Možda baš i stoga savršeno preklopljivi vokali braće Everly odzvanjaju tako himnično iz tog glazbenog šturog gaslight ozračja, za razliku od Armstronga i Jones koji zvuče kao da sviraju x-tu gažu u nekom country saloonu.

Možda bi bio bolji ishod da su stvar probali modernizirati i uistinu sve približiti sebi i svom vremenu, a ne naivno pomisliti da će vješto ubosti traženi retro štih, dok je ishod svega da „Foreverly“ zvuči pomalo zaostalo, a bogami i dosadno.

Dobra je stvar što ćete eventualno nakon preslušanog „Foreverlyja“ na Youtubeu otkriti „Songs Our Daddy Taught Us“, a time i dobru početnu točku za upoznavanje The Everly Brothersa (ako se do sada niste ozbiljno susreli s njima), pod uvjetom da vas obuzme taj neki topli osjećaj kao da zamišljeno gledate prema dalekom travnatom horizontu dok dok vam uši mazi njihov „Kentucky“.

Ocjena: 6/10

(Reprise/Dancing Bear, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X