Biti glazbenik u Covid-19 okolnostima (1. dio) – u kolu i vlakiću sa stožerom

U nekoliko nastavaka ćemo se fokusirati na sferu glazbenog djelovanja u novonastalim okolnostima Covid-19 pandemije kada su posebno pogođeni glazbenici i njihov dosadašnji način rada. Feljton otvara, a tko drugi, nego Stožer.

S tiskovne konferencije Stožera civilne zaštite

„Sada su upute epidemiologa takve da kažu da su djeca jednako sigurna u školi kao i kod kuće. U vrijeme kada dijete možete povesti u igraonicu, na igralište, na svadbu od 300 gostiju, onda je sigurno da je i u školi“, izjavila je 21. svibnja ove godine ministrica obrazovanja Blaženka Divjak tijekom gostovanja u RTL-u Danas. Bilo je to prvo što je odgovorila, a odnosilo se na pitanje koliko učenika od 1. do 4. razreda treba krenuti u škole. Znakovita je ta izjava iz perioda popuštanja mjera iz razloga spominjanja svadbi od 300 gostiju. U trenutku pandemije svadbe su postale oblik prešutnog građanskog neposluha – događaji na kojima su propisane stožerne mjere zaštite ustuknule pred tvrdokornim običajima, time i lakmus-papir za donošenje budućih mjera popuštanja kad je riječ o javnim okupljanjima, na koncu nešto na što se nervozno obrecnula i sama ministrica u tom trenutku.

Pratimo li te mjere popuštanja unatrag dva mjeseca one su (posebno po dozvoljenom broju ljudi na javnim okupljanjima) išle najviše na ruku svadbama, a daleko manje koncertnim, kazališnim i kino prostorima koji su morali ispuniti strože mjere i za koje je ‘novonormalno’ bilo nešto s čim je trebalo početi živjeti i raditi. Kako je vrijeme ubrzo pokazalo, žarišta zaraze postala su mjesta, prostori i obredi koja su tvrdoglavo odolijevali propisanom, u prvom redu svadbe, a ne treba zaobići i crkvene obrede i dakako parlamentarne izbore koji su nas ‘zadesili’ u ovo doba. Posljednje nabrojano ću pustiti postrance za ovu priliku i više se posvetiti problemu svadbi, ovih tradicionalnih ‘s 300 gostiju’, koje su u srži jedan od najvećih razloga ponovne panike u stožerima civilne zaštite i što se jasno odražava na novi val otkazivanja ljetnih scenskih događanja, time i štete koje trpe upravo oni koji su se svih propisanih mjera držali u nastojanju da ponovno pokrenu kulturni život.

Dvostruka mjerila

Treba jasno reći da su na snazi dvostruka mjerila i da u provođenju istih nepravedno stradavaju ljudi iz kulture, kompletne infrastrukture i u najvećem djelu scenski umjetnici, posebno glazbenici. Novinari ovog portala prate zbivanja na sceni još od prvog zagrebačkog koncerta ponovno izvedenog u javnosti i koji su po atmosferi daleko od onih prije izbijanja pandemije, ali je važno za reći da u kulturnom, da ne kažem, civilizacijskom aspektu, su na svim tim događajima i publika i izvođači bili svjesni novih okolnosti i da su se držali propisanih higijensko-zdravstvenih mjera. U prolog tome idu i nepobitne statističke činjenice da nitko nije bio zaražen na tim i takvim događanjima. A sadašnji epilog je da su upravo oni prvi na udaru i to je jedna od velikih greški stožera.

Zašto greška? Ova tvrdnja ne ide od strane epidemiološkog stručnjaka, već ona dolazi iz poznavanja društvenih obrazaca, a o tome koliko ti obrasci nisu jasni stožerima (ili ih oni zbog neke vrste populizma svjesno negiraju, što je dakako puno gori motiv od neznanja) jasno je iz toga što se svadbe trpaju u isti koš s brojnim kulturnim događanjima. Po logici stvari treba sankcionirati one koji krše mjere, a ne one koji ih se pridržavaju.

Zdravorazumski diskurz zahtijeva da se javna događanja razdvoje od svadbi koja su u osnovi privatne prirode i jedino zajedničko im je što okupljaju veći broj ljudi, a također ne bi na odmet bila i neka sociološka studija koja bi napravila razliku između više vrsta javnih događanja. Jednu takvu korisnu studiju već su proveli Britanci s prvim popuštanjem mjera prije dva tjedna i kad su u gradovima dobili gužve ljudi pred kafićima i barovima. Njihovi stručnjaci su odmah alarmirali sa studijama da ljudi kad su alkoholizirani jednostavno nisu sposobni za nikakvu vrstu distance, jer radi se o vrsti opijata koji upravo i služi tome da se ljudi ekspresno riješe svih vrsti distanci i uđu u neposredni kontakt s drugima.

Zatim tu su i obrasci ponašanja. Ovdje treba navesti neke koji jasno upućuju na to gdje je plodno tlo za žarište virusa koji se širi (kako su nam rekli) kapljično, a gdje nije. I to je ono što bi svi stožeri trebali imati na umu.

Običaji

Za početak, na koncertna događanja ljudi dolaze individualno, u parovima ili u manjim grupama i od početka do kraja koncerta unutar tih okvira kontakata i ostaju. Ne postoji običaj da se na koncertima svi posjetitelji rukuju sa svima i sa pola njih izljube u obraze. To je običaj na svadbi.

Izuzev cjelodnevnih festivalskih događanja, koncertna okupljanja traju od dva do četiri sata. Svadbe znaju trajati od jutra do jutra.

Koncertna okupljanja su u velikom broju situacija ciljana za određene dobne populacije odraslih, za razliku od svadbi gdje su prisutne na jednom mjestu sve generacije iz obitelji, popularno kazano; i staro i mlado.

„Vlakići, kola, sentiši i valceri“, o kojima priča naš ministar Beroš su plesovi koji se plešu skoro pa isključivo na svadbama. Na koncertima se ne pleše ništa od toga. Koncerti imaju drukčiju običajnu liniju. Posljednji veliki utjecaj na tu sferu dogodio se prije više od dvadeset godina – rave kultura je donijela individualni ples i na tome je u velikoj mjeri sve ostalo do današnjeg dana. Vrijeme čarlstona, fokstrota, twista i akrobatskog rock and rolla su daleko iza nas, kao što na koncu nitko ne pleše break dance na hip-hop koncertima (iako je i tu riječ o individualnom plesu).

Tu je i moment konzumacije alkohola gdje u prosjeku gledano po osobi rijetko koji koncert može premašiti količinu konzumacije na svadbi, ne toliko iz razloga jer se na svadbama uzvanici žele u većoj mjeri rješiti socijalne distance, već iz razloga što svadbe duže traju, tj. nije isto ako pijete dva ili dvanaest sati.

I još važniji je i psihološki moment, a to je da ćete biti daleko oprezniji i držati se svih uputa i kao organizator, i kao umjetnik, i kao publika kad je u pitanju koncert u novonormalnim uvjetima jer su tu svi svjesni da propusti mogu dovesti do toga da događanja opet na neko vrijeme neće biti. Kad su svadbe u pitanju taj psihološki moment novonormalnog nikad nije ni stvoren. On se kriomice zaobilazi i to kolektivno, tražeći opravdanje u izrekama: „Tu smo svi naši, svi se znamo i svi se (trebamo) opustiti.“ Nitko tu ne želi imati u sjećanju nekakvu novonormalnu (čitaj: sterilnu) svadbu u sjećanju, već tu do izražaja dolazi i onaj balkanski impuls uspješno odrađenog inata i da je „sve bilo ludo i nezaboravno unatoč tamo nekom stožeru“. A upravo taj stožer mora biti svjestan tih razlika u diskurzu u kojima s jedne strane postoji velika grupacija koja ne želi popustiti pred običajima koliko god bili štetni tijekom pandemije i da su spremni to svjesno prešutjeti i da postoji druga grupacija koja će se spremno povinuti novim pravilima kako ne bi ugrozili sebe i kulturni sadržaj po koji su došli. Konkretno; na svadbama se novonormalno želi zaboraviti.

Populizam naš svagdašnji

Nije tajna da imamo populističko-tradicionalističku stranku na vlasti, a da bi se gajio populizam, moraju se raditi ustupci prema onima koji glasaju za tebe. Gleda li se u Hrvatskoj kroz prste crkvi i njenim obredima i svadbenim običajima (u koje je također involvirana crkva) nije teško zaključiti. A kao što vidimo po novom valu otkazivanja ljetnih kulturnih događanja po prstima dobiva jedna druga populacija. Nije ni tajna da velika većina onih s kulturnim potrebama i znanjima koja nadmašuju svadbene obrede i slavlja uglavnom nisu ciljna skupina populista, već više neka, nazovimo je uvjetno, oporbena društvena skupina, nekad labavija, nekad čvršća. No ona u ovim uvjetima pandemije iskazuje čvršće povinjivanje pravilima (liječničke struke), bez ikakve želje za prkosom i nepridržavanjem propisanog i preporučenog. Uz to imamo situaciju ogromne krize cijele industrije izvedbenih umjetnosti za koju se ne zna do kada će trajati. Upravo iz tih razloga se ne smije dogoditi da odluke stožera postanu politički problem. A čini se da to postaju, jer javna kulturna događanja se otkazuju, a članica Nacionalnog stožera civilne zaštite Maja Grba-Bujević izjavljuje da se ne razmišlja o potpunom ukidanju svadbi. A trebalo bi se razmišljati.

Biti glazbenik u Covid-19 okolnostima

Svrha svega gore navedenog je uvod i najava feljtona „Biti glazbenik u Covid-19“ okolnostima koji će se u nekoliko nastavaka fokusirati na sferu glazbenog djelovanja u novonastalim okolnostima Covid-19 pandemije kada su posebno pogođeni glazbenici i njihov dosadašnji način rada. Nisu tu samo u pitanju javni nastupi, već kompletan kreativni i produkcijski put koji se osim glazbenika dotiče i publike. Nove okolnosti traže iznalaženje novih rješenja, što privremenih, što onih koja bi mogla postati trajna i koja zahtijevaju nove pristupe dosadašnjim tehnologijama. Ovim tekstom je označena polazna točka iz koje je razvidno koliko je diskurz stožera civilne zaštite u ovom trenutku nepovoljan za svakog pripadnika glazbene scene. Ukratko, dobit ćete po prstima i ako niste krivi.

Saznajte više:

Kako biti publika u covid-19 okolnostima

Biti glazbenik u covid-19 okolnostima (4. dio) – aktivni u stanju sveopćeg mirovanja

Biti glazbenik u covid-19 okolnostima (3. dio) – što kažu sami glazbenici

Biti glazbenik u Covid-19 okolnostima (2. dio) – Što kaže struka

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X