Björk ‘Biophilia’ – zvukovno poigravanje živcima

‘Biophilia’ je jedno od najtežih poglavlja karijere osebujne Islanđanke. Album bi se mogao prozvati ‘konceptualnom konceptualom’ za čije konzumiranje treba biti u posebnom stanju duševne pripravnosti.

Björk 'Biophilia'

Ako je Damon Albarn snimio album Gorillaza na iPad-u, zašto to ne bi učinila i Björk? S godinama nas je ta eklektična Islanđanka naučila da od nje uvijek možemo očekivati neočekivano. „Biophilia“ je pak samo djelomično snimljena na tom popularnom tabletu, no sa strane biznisa to je sasvim dovoljno da velik Apple uđe u cijelu priču i da Björk jednim udarcem riješi sve marketinške probleme koji prate današnju glazbenu industriju i glazbenike u njoj.

No što se same glazbe tiče, ova umjetnica već godinama obitava u svom svemiru zvukova i kao da gradi sve čvršći oklop oko njega. Kao ni na prethodniku „Volta“ iz 2007. tako i na albumu „Biophilia“ se ne osjeti da želi zasjesti moćno na vrhove top ljestvica kao što je to bio slučaj tijekom devedesetih koje se mogu i okarakterizirati kao godine kad su vladale pjesme„It’s Oh So Quiet“, „Army of Me“ i „Hyperballad“.

„Biophilia“ je hiper-senzibilni konceptualni i snažno kontrastirani sudar dvaju svjetova: meditativne akustike žičanih instrumenata, razni zvončića, šuškalica i zveckalica s agresivnim digitalnim ritmom. Prvo simbolizira sklad prirode, drugo agresiju modernog homo sapiensa na istu. Björk kao da namjerno želi naglasiti kako suživota nema, kako je sve u sudaru, neskladu i disharmoniji. Harmonija je zaboravljena disciplina, kao i strpljenje, osluškivanje i primjećivanje sitnih nijansi, dakle sve ono što je potrebno za harmonijski sklad. Ili su pak elektronski udari gnjev prirode kojeg svaki Islanđanin pa tako i Björk itekako osjeti s vremena na vrijeme kad se otvori grotlo nekog od vulkana. Njihov mentalitet je korijenski uvjetovan činjenicom da sjede na „bačvi baruta“.

Kako zvuči takav album? Zahtjevno i teško probavljivo. Björk slušatelju tek otvori sve čakre i uvede ga u meditativno elegično stanje, da bi mu potom neočekivano „prosula mozak“ luđačkim digitalnim paternom i raspoloženje gurnula u stanje histerije. Nema predigre za ritam, a uz isti se ne može plesati. Nije ni predviđeno da se uz to pleše. „Biophilia“ nije album za sigurnu šetnju kroz gradski promet ako se konzumira kroz slušalice. Previše je tu „skrivenih opasnosti“. Čak i okorjeloj sekti njenih obožavatelja ne može sjesti u uho tako lako.

U uvodnima „Moon“, zatim „Thunderbolt“ i „Cristalline“ glazbene pratnje skoro i da nema. Dominira glas, a Björk je u potpunosti unesene u „vokalnu gimnastiku“ i (već očekivano) neobično poigravanje s harmonijama. Balade „Cosmogony“ i „Dark Matter“ najbliže su nečemu što bi se uvjetno moglo nazvati pop zvuk u slučaju Björk. Hermetična „Hollow“ uz dugačke i nepomijenjene frekvencijske zvukove odaje dojam kao da je riječ o pjesma s jednim tonom, pjevanje se pretvara u potmulo naricanje, a idealni soundtrack košmara se nastavlja s „Hollow“ te kulminira u „Sacrifice“ i „Mutual Core“ čiji zgusnuti ritmovi jurišaju na osjetila, koja svoj oporavak dobivaju u odjavnoj „Solstice“ kojom umjetnica podvlači crtu u konceptualnoj glazbenoj predstavi za uši.

Promatrano kroz prizmu težnje za razumljivom dozom nerazumljivosti, ili pak za nerazumljivom dozom razumljivosti „Biophilia“ drži vodu i može ga se istovremeno proglasiti i najboljim i najgorim. No gledano kroz sferu uzimanja i davanja, to je album koji sebično zahtjeva svu pažnju, no na kraju osjećaj zadovoljenja izostaje. Alibi u slučaju Björk i za to postoji, jer možda je to i bio njen krajnji cilj. Zato se možda treba držati mudrosti da genijalnost koja ne poziva na često konzumiranje i divljenje, na kraju krajeva to možda i nije.

Ocjena: 6/10

(Polydor / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X