Peti samostalni album norveškog multiinstrumentalista i skladatelja – osnivača i gitarista grupe Airbag – donosi raznoliku glazbu punu emocija.
Djelo Bjørna Riisa poznaju svi koji barem ovlaš prate događanja na svjetskoj pozornici progresivnog rocka, posebice u onome dijelu koji njeguje laganiji, melodičniji i emotivniji pristup. Kao osnivač i gitarist grupe Airbag – jedne od perjanica norveškoga proga – poduhvatio se teškog i nezahvalnog posla čuvanja i interpretacije baštine Davida Gilmoura, a sve u sklopu oblikovanja bogatog post-Floyd univerzuma. Taj posao Riis obavlja odgovorno i kvalitetno, stvarajući glazbu koja itekako zaslužuje pažnju kritike i publike. Njegova se samostalna izdanja stoga očekuju s jednakim nestrpljenjem kao i ona matičnog mu benda.
Reputaciju glazbenika čiji se solo radovi najčešće ocjenjuju pozitivno i slušaju rado zaslužio je svojim prvim albumom, prije desetak godina. „Lullabies in a Car Crash“ (2014.) zbirka je emotivnih posveta opusu Pink Floyda kojom dominira vješta kombinacija gitarskog rocka i nenametljive elektronike. Mnogi su to izdanje nazivali čak malim remek-djelom, što se na prvi pogled može učiniti pretjeranim. Ipak, kvaliteta Riisova prvijenca je neupitna; to je u svakom slučaju njegov najbolji solo album koji se sluša lako i s uzbuđenjem. Aktualnim izdanjem Norvežanin je pokušao stvoriti jednako uzbudljivu cjelinu, s time što je sada floydovske zvučne krajolike spojio s odjecima pojedinih glazbenih uzora iz osamdesetih.
O fenomenu traženja uzora u glazbi pretposljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća napisane su stotine raznih analiza. Na ovom ćemo mjestu istaknuti da se na to – po mišljenju mnogih – grozno glazbeno razdoblje referiraju autori iz različitih žanrova, pa tako i oni kojima je progresivni rock osnovno usmjerenje. Kod starijih, koji su osamdesetih odrastali, riječ je svakako o nekoj vrsti nostalgije, odnosno žala za snagom, uzbuđenjem i nesputanošću mladenaštva.
Mlađim pak glazbenicima – onima koji to desetljeće nisu proživjeli – značenja su zasigurno potpuno drugačija: za njih je to zlatno doba alternativne glazbe s različitim predznacima (od post-punka do gothic rocka), vrijeme u kojem se pjesme i albumi nisu konzumirali brzo i usput kao danas. Onima pametnijima i ozbiljnijima te će činjenice predstavljati nepresušno vrelo poticaja. Povratak četrdesetak godina u prošlost očito je i dalje u modi.
U tom smislu, Bjørn Riis ističe da je u stvaranju ove zbirke pjesama važan utjecaj imala upravo glazba s kojom je osamdesetih odrastao, pa će pažljiviji slušatelj moći prepoznati daleke odjeke tadašnjeg hard rocka, od Kissa do Van Halena, ali i neke dionice koje će posjedovati svojevrsnu pop vibru toga desetljeća. Nostalgija je, dakle, u ovom slučaju bila važna stvaralačka odrednica.
Nadalje, autor smatra da je u cjelini riječ o najžešćoj glazbi koju je ikada skladao. Ipak, ne treba se zavaravati da je ovo neki osobito heavy album; dominantne će i dalje biti lijepe melodijske linije sa snažnim kontrastima tiših i glasnijih dijelova, a ispeglana produkcija zagladit će i utišati svaku ozbiljniju žestinu.
Izdanje je naslovljeno „Fimbulvinter“, čime se izravno pruža osnovni emotivni ton čitave zbirke. Riječ je, naime, o pojmu koji na staronordijskom jeziku označava jaku, dugotrajnu zimu kao uvod u mitološke događaje Ragnaroka, niza katastrofalnih događaja koji naposljetku dovode do kraja svijeta bogova i ljudi. Ipak, Riis se u svojim najnovijim pjesmama ne bavi poznatim ili nepoznatim pričama iz nordijske mitologije, već pojam razarajuće zime preslikava na osobnu razinu, dajući uvid u emocije i opće mentalno stanje pojedinca. Stoga ćemo na ovom albumu pronaći melankoliju i tjeskobu u čvrstome zagrljaju.
Popis od samo šest kompozicija – u ukupnom trajanju od ne predugačkih četrdeset i pet minuta – daje nam do znanja da cjelovito slušanje ove zbirke neće biti odveć naporno. Nakon kratkoga i nježnoga, akustičnom gitarom vođenog početnog instrumentala „Illhug“, Bjørn Riis nam predstavlja jednu od dvije najvažnije pjesme na albumu.
„Gone“ traje preko osam minuta i u njoj se autor bavi fenomenom voljne društvene izolacije, odnosno potrebe za bijegom od ustaljenih životnih normi koje podrazumijevaju funkcioniranje u određenim društvenim okolnostima. Riječ je o ozbiljnim stvarima koje su nam svima bliske i kojima se Riis ionako oduvijek volio baviti: to je ponajprije o strah od toga da nismo dovoljno dobri i uspješni, pa jednostavno želimo od svega pobjeći i postati nevidljivi.
Ipak, koliko god se pjesma bavila ozbiljnom problematikom, u strukturi i aranžmanu iznimno je lagana te posjeduje određenu pop kvalitetu, kako u jednostavnom, ponavljajućem rifu, tako i u preciznom i ustrajnom bubnju u izvedbi Kaija Christoffersena. Produžena struktura u kojoj glavnu ulogu igra gitarski solo pruža nam – snažno podsjećajući na uzore iz osamdesetih – gotovo grešno zadovoljstvo u slušanju, pa je autor nedvojbeno u pravu kada pjesmu opisuje kao onu koja se može slušati u automobilu višekratno, glasno, na cesti za unaprijed nepoznatu destinaciju.
Glazbena se lakoća, međutim, gubi već u sljedećoj stvari naslovljenoj „Panic Attack“. Prve dvije minute spore su i tihe, s ponavljajućom melodijom koja dočarava napetost i razdražljivost. Slijedi prava eksplozija, sa žestokim rifovima i snažnim, dominantnim bubnjem Henrika Bergana Fossuma, bubnjara Airbaga. Naposljetku, Riis nas časti i elegantnim gilmourovskim gitarskim solom. Kada je govorio o tome da je ovaj album heavy, onda je svakako mislio prije svega na ovu pjesmu.
Sijedi „She“, laganica koja ujedinjuje akustičnu gitaru i suzdržanu elektroniku, stvarajući svojevrsnu emotivnu pauzu, mjesto utjehe i odmora od dotad prisutnih snažnih osjećaja. Naslovna je kompozicija pak instrumentalna te istražuje monumentalne zvučne krajolike u dijalogu tihih i melodičnih s glasnijim i agresivnijim dionicama.
U devet minuta trajanja „Fimbulvinter“ pruža uzbudljivo osvrtanje za opusom Pink Floyda, čitljivo na različitim razinama, od strukturalnih do onih vezanih u cjelokupan instrumentalni aranžman. Opći dojam iznimno je nervozan i napet, bez opuštajućih trenutaka, a sve će – u posljednjih minutu i pol – dobiti efektan rasplet gitarskim solom koji kao da je osmislio i izveo sâm David Gilmour.
Posljednja pjesma, naslovljena „Fear of Abandonment“, emotivna je kulminacija albuma, lagana i melodična esencija melankolije. Snažan je to zaključak kvalitetne zbirke koja svoga autora iznova predstavlja kao glazbenika koji rijetko može razočarati. Ova stvar jedan je od vrhunaca onoga što nam Riis isporučuje već godinama. To su, sažmimo, autorski obilježene derivacije baštine Pink Floyda, strukturalno progresivan pristup, emotivan i sugestivan vokal te neupitno skladateljsko i sviračko umijeće.
Dopustite mi, prije zaključka, i kratak osvrt na oblikovanje naslovnice albuma. Uz vrlo dobar logo u lijevom gornjem kutu – a koji se sastoji od prepletenih početnih slova glazbenikova imena i prezimena – na naslovnici se nalazi njegov portret u poluprofilu. Prikazan je, dakle, sredovječan muškarac, proćelav i s prosijedom dugačkom bradom, zatvorenih očiju, glave blago nagnute prema dolje, oslonjene na desnu ruku.
Ovu bismo crno-bijelu fotografiju mogli protumačiti i kao prikaz ne odviše mladog čovjeka s jakom tenzijskom glavoboljom ili pak gomilom teških životnih problema. Isprva mi se to učinilo kao krajnje bizaran dizajn naslovnice albuma. Imao sam ne posve definiran osjećaj neugode pri pogledu na nju. Zašto, zaboga, staviti takvu fotografiju, kada naslov, a i glazba sama, nudi bezbroj drugih mogućnosti vizualizacije? Ipak, nakon nekoliko cjelovitih slušanja priviknuo sam se na Riisov portret; doista je, naime, riječ o prikazu koji je u najužoj vezi s predstavljenom glazbom.
Na samome kraju vrijedi utvrditi da je „Fimbulvinter“ iznimno uspješno sastavljena zbirka pjesama, upravo onakva kakvu će voljeti svi kojima kronično nedostaju David Gilmour i Pink Floyd. Ako smo prošloga ljeta na ovome portalu zaključili da je posljednji album Riisova matičnog benda Airbag jednoličan i neinventivan, takvu ocjenu nećemo ponoviti sagledavajući ovdje recenzirano izdanje. Štoviše, unatoč prevladavajućem stanju tuge i opće potištenosti, nove Riisove pjesme zapravo su uzbudljive i raznolike te pokazuju visoku razinu stvaralačke ambicije. Za poželjeti je da takav bude i idući album Airbaga.
Ocjena: 8/10
(Karisma Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
