Peti album skupine vrhunskih glazbenika na kreativan način još jednom priziva najveća dostignuća rocka i bluesa iz razdoblja od prije pola stoljeća.
Glenn Hughes nevjerojatan je tip! Bivši basist i pjevač u bendovima Trapeze i Deep Purple – navedimo samo njegove najzvučnije afilijacije – iznimno je zaposlen te u osmom desetljeću života ne odustaje od kontinuiranog rada na više projekata. Nakon što je odradio par godina i dva studijska albuma s hard rock skupinom The Dead Daisies, a prije no što će se ovoga ljeta i najesen otisnuti na turneju nazvanu Glenn Hughes Performs Classic Deep Purple Live te usput nastaviti raditi na solo materijalu, susreo se s kompanjonima iz supergrupe Black Country Communion i snimio album koji su njihovi poklonici nestrpljivo čekali čak sedam godina.
Ni Joe Bonamassa, jedan od Hughesovih kompanjona, nije čovjek koji voli sjediti prekriženih ruku. Bivše gitarističko čudo od djeteta hiperproduktivan je glazbenik. Snimio je više od trideset studijskih i live albuma, a posebno se – među brojnim suradnjama – ističe ona s pjevačicom i multiinstrumentalisticom Beth Hart.
Treći je član ove neobične skupine Derek Sherinian, prezaposleni klavijaturist uz čije se ime najčešće vezuje davno članstvo u Dream Theateru ili pak suradnja s Aliceom Cooperom ili Billyjem Idolom. U posljednje je vrijeme bio okupiran radom s prog-metal predznakom: u supergrupi Sons of Apollo i njezinoj izvedenici, novom projektu nazvanom Whom Gods Destroy, čijem je odličnom ovogodišnjem albumu na kvalitetan način pridonio i Dino Jelusić.
Naposljetku, Jason Bonham – sin glasovitoga Johna – desetak je godina vjerni suradnik Sammyja Hagara, a u Black Country Communion, osim neporeciva bubnjarskog talenta, od samih početaka unosi i zeppelinovsku DNK, što će se za bend koji se svjesno osvrće unatrag pokazati iznimno važnim. Ekipa je to, dakle, koja se ne voli i ne zna odmarati.
Međutim, pripovijest o Black Country Communion – a tako i o novom, petom albumu, nazvanom jednostavno „V“ – ne bi bila potpuna bez spominjanja slavnog producenta Kevina Shirleya zvanog The Caveman, čovjeka koji je zapravo mastermind čitava projekta nastalog prije petnaest godina. U tekstu objavljenom uz njihov drugi album iz 2011., Shirley objašnjava da im je želja bila stvarati glazbu na tragu baštine velikih bendova iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao što su Free, Deep Purple i Led Zeppelin, te potom vidjeti hoće li vrhunski glazbenici – a Hughes, Bonamassa, Sherinian i Bonham to doista jesu – uspjeti izgraditi vlastiti glazbeni identitet. Oni su to bez ikakve sumnje ostvarili: svaka od stvari na petom studijskom uratku odiše specifičnom zvučnom slikom temeljenom na fuziji hard rocka i bluesa, pa ćemo i po izdvojenim taktovima odmah moći prepoznati da je riječ o pjesmi koju su skladali Glenn Hughes i Joe Bonamassa te koju izvode Black Country Communion.
Sedam se godina, dakle, čekalo na „peticu“, nakon što je četvrti album iz 2017. dobio uglavnom pozitivne kritike u glazbenom tisku i hvalospjeve vjernih fanova. Prva će slušanja aktualnog ostvarenja proteći vjerojatno upravo na isti način kao i slušanja „četvorke“, sa zaključcima o moćnoj cjelini u kojoj nema fillera, pjesama nastalih bez istinske inspiracije, a koje služe samo za popunjavanje albuma. I koliko god to doista bilo primjenjivo i na „četvorku“ i na „peticu“, novi će se album moći promatrati i iz druge perspektive, koja će ponuditi ponešto drugačije zaključke.
Naime, dojam o ujednačenosti kvalitete pjesama prevladat će pred mogućnošću prepoznavanja stvaralačkih bljeskova, odnosno dionica koje će otprve učiniti da vam srce brže zakuca te koje ćete što prije poželjeti čuti iznova. Nema, dakle, među deset pjesama one za koju će vam se odmah učiniti da je riječ o pravom malom remek-djelu, kao što je to bio slučaj sa „Song of Yesterday“ s prvog albuma ili pak „Cold“ koja je bila zaključna pjesma „dvojke“. O aktualnom albumu producent Kevin Shirley govori kao o ostvarenju koje je najkoherentnije u dosadašnjem opusu benda. Pritom je vjerojatno u pravu. Problem je, zapravo, samo u tome što takvo unutarnje suglasje – ostvareno i savršeno uglancanom produkcijom, koja ne ostavlja mjesta iznenađenjima – dovodi do jednoličnosti cjeline, što nažalost mjestimice priziva dosadu.
Međutim, ako se vratimo dobronamjernom tumačenju novog albuma, moći ćemo ga sagledati kao zbirku pjesama koja će nam nakon opetovanog slušanja ipak prirasti srcu i uhu. Tako ćemo prepoznati neke vrijednosti i pokoju ljepotu koje su nam isprva možda ostale skrivene. Primjerice, „Enlighten“ je snažan uvod u album sa stihovima o procesu duhovnog i emocionalnog rasta pojedinca. Ova stvar pokazuje da se članovi benda nemaju namjeru suzdržavati, da uživaju u zajedničkom stvaranju i izvođenju glazbe, te da slušatelj može očekivati njihov puni angažman. „Stay Free“ – jedan od singlova – donosi sinkopirani funky ritam koji će se uspješno uklopiti u hard rock ugođaj inficiran bluesom. „Red Sun“ nameće se kao središnja kompozicija albuma s teškim, pamtljivim Bonamassinim rifom i emotivnim Hughesovm vokalom.
„Restless“ je pak molska ljepotica, blues balada koja kao da je sišla s nekog od Bonamassinih solo albuma, omogućivši pjevaču da pokaže čitavu širinu svoga emotivnog nastupa, a gitarističkom virtuozu da se razmaše u dojmljivoj solaži. Središnju ulogu u pjesmi „Love and Faith“ preuzima pak Derek Sherinian, prizivajući neke od najuspješnijih klavijaturističkih dionica velikog Johna Paula Jonesa. Album završava s „The Open Road“, optimističnom funk-rock stvari s dvominutnom monumentalnom Bonamassinom solažom koja će nas ipak, na samome kraju, natjerati da zaželimo još.
Zaključno, eklekticizam očekivano izbija iz svakog takta novog albuma Black Country Communion. To je glazba koja ne skriva da je temeljena na pogledu unatrag, svojevrsna autorski obilježena retrospektiva, posveta najvećim dostignućima rocka i bluesa iz razdoblja od prije pola stoljeća. Potrebno je, međutim, istaknuti da pristup koji prakticira ova grupica glazbenih majstora nipošto nije nekreativan. Nove interpretacije bile su itekako prisutne na svim dosadašnjim ostvarenjima. Tako je i na „petici“, pa se pojam eklekticizma kao stvaralačke metode ni u kom slučaju ne treba razumijevati u negativnom kontekstu.
Mnogi su pak kritičari – osvrnuvši se na naslov novog albuma – ustvrdili da se on može protumačiti i kao znak pobjede, uzimajući u obzir prije svega visoku kvalitetu aktualnog ostvarenja. U tom smislu, za zaključiti je da su eklektični radoholičari „peticom“ bez dvojbe izvojevali još jednu pobjedu, iako možda ne tako uvjerljivo kako su se mnogi nadali i kako su mnogi očekivali.
Ocjena: 7/10
(Mascot Label Group, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
