Black midi u Močvari – kovanje zvijezde na neviđeno

Britanci su i dalje hype prvaci kad je riječ o Starom kontinentu. Kad napucaju priču, svi se ulove. Uspiju prodati čak i bend bez albuma, a u jednom trenutku i bez singla.

Black MIDI u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Možda je tako postalo najbolje, jer nitko ne može konkretno provjeriti i eventualno odmahnuti rukom. Nego se bukira na slijepo, na vjerovanje. Stari dobri način kako doskočiti zalima internetske obaviještenosti o svemu i svakome u roku od par sekundi. A najnovija ovoljetna post rock senzacija je britanski bend Black Midi, koji čas ne voli velika slova pa voli da se piše „black midi“, a čas voli isključivo velika slova u drugoj riječi svog naziva pa se još može vidjeti u kombinaciji „black MIDI“.

Bukirala je tako naslijepo Black Midi i ekipa iz hrvatskog Žednog uha i vjerojatno u trenutku kad je dotični bend imao u opticaju samo prvi singl obećavajućeg naziva “bmbmbm”. Ne, ne ide ovo u smjeru da se Žednouho društvo pored svog dugogodišnjeg iskustva ovjde javno nazove naivcima, već u smjeru da se dočara kako tu sad posao funkcionira u ovoj našoj post rock eri. Bukirali su Black Midi i daleko jače face poput organizatora Øya Festivala u Oslu kojeg sam pohodio ovog ljeta i gledao i slušao spomenuti britanski kvartet u udarnom večernjem terminu, toliko udarnom da su u danima prije u njemu nastupali Idles, Erykah Badu i James Blake. Tako da sam i ljetos s nemalim zanimanjem išao prema Fortum stageu kako bih s mnoštvom Norvežana čuo što se skriva iza imena black MIDI. Konkretno hoću reći da su došla takva vremena da najbolje prolaze mačke u vreći. Dakle, uzmi ili ostavi. Na neviđeno. Što manje informacija, to bolje.

Black MIDI u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Kako su Black Midi u Oslu u festivalskim uvjetima potegnuli tisuće da ih gledaju, jednako uspješan se pokazao i jedan Zagreb u klupskim uvjetima. Jučer je Močvara bila sasvim lijepo ispunjena, oko 300 ulaznica po 80 kuna za ‘superkul londonsku senzaciju’. Nimalo loše. A i u Zagrebu se kupovao mačak u vreći – bend čiji članovi jedva da su punoljetni po europskim zakonima, a gotovo nikako po američkim. Ok, i to je super udica za očekivati neke vunderkinde, no u osobnom slučaju otišao sam pokloniti više minutaže bendu kojeg sam prije par mjeseci gledao deset minuta (ako i toliko), jer sam išao provjeriti i kako zvuče britanski Stefflon Dom i norveški Pom Poko koji su svirali u istom terminu u Oslu.

Kao i onda, tako se i sad zaključak ne mijenja previše nakon sinoćnjih pedesetak minuta droniranja po mathu, noiseu, garageu, punku i progu, a tom kupusu bi se još mogao pridodati i jazz (jer ne bi promašili). A zaključak je taj da su Black Midi ipak bend na početku, pored svog uloženog talenta i da neka jača definicija toga što sviraju tek treba biti pronađena, ne u smislu da se tome nadjene ime, već da oni sami definiraju zvučni outfit koji će moći držati slušatelju pažnju duže i konzistentnije. Osim ako nije glavna stvar biti konstantno usred zvučnog eksperimenta prepunog breakova i ipak nedovoljno definirane poliritmije i još slabije definirane upotrebe vokala za koju se Black Midi još trebaju međusobno dogovoriti je li im je uopće potrebna, jer njihova glazba je pored sve svoje živosti prilično introvertna i ne osjeća se potreba da oni s njom žele komunicirati s publikom. U biti više vole postaviti publiku u neugodu svojom međusobnom zvučnom komunikacijom, po principu: mi sviramo, a vama se roje upitnici iznad glava.

Black MIDI u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Za takve glazbene ekspozicije, pedeset minuta je uistinu maksimum koncentracije. Za više od toga, morate biti u rukama iskusnih talenta koji puno duže vremena komuniciraju glazbom i uistinu znaju sa zahtijevnim formama prići publici. Grupi Black Midi ipak taj faktor vremena u ovom trenutku nije naklonjen. Jednostavno ne postoje dovoljno dugo i uistinu su premladi. Ruku na srce i ovo što sviraju je ambiciozni ugriz za ljude njihove dobi, no ipak ću zauzeti hladni odmjereni ‘britanski’ stav i reći da bih volio pričekati da spomenuti ‘mačak u vreći’ s vremenom naoštri pandže i nauči grebati gdje treba, jer sada imam osjećaj da sam gledao i slušao bend koji ne zna gdje udara. Zasad je dovoljno i to što smo se kao periferija događanja našli u prilici pravovremeno vidjeli i čuti oko koga se diže hype. Sinoć je baš bila prava večer glazbenog upoznavanja, a obzirom da je tu i bend ‘kupovao publiku u vreći’, mislim da su mladi Londončani bolje prošli.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X