Američki Black Rebel Motorcycle Club nisu odustali od distorziranih, psihodeličnih crnjaka, a kakvu-takvu promjenu u odnosu na ostatak njihove diskografije pronalazimo u sporijem tempu većine pjesama albuma ‘Wrong Creatures’.
Prva asocijacija na Black Rebel Motorcycle Club zauvijek će mi biti onaj legendarni, besplatni koncert u Močvari, dogovoren svega nekoliko sati nakon što je u posljednji čas otkazan nastup Lennyja Kravitza u Domu sportova na kojem su trebali svirati kao predgrupa. Tih dana, točnije u lipnju 2004. godine, u pretpovijesno vrijeme prije društvenih mreža, vijest o koncertu doprla je tek do nekoliko desetaka ljudi koji su u klubu na Savskom nasipu prisustvovali fenomenalnom rock tulumu, posebno u drugom dijelu koncerta koji je trojka iz San Francisca odradila „bez struje“, stojeći među publikom.
Stvari su, nažalost, ubrzo krenule nizbrdo pa više nikada nisu snimili nešto usporedivo s eponimnim prvijencem ili singlovima „Love Burns“ i „Whatever Happened to My Rock’n’Roll“, čak ni u trenucima kada su inspiraciju pronalazili u osobnim tragedijama poput smrti Michaela Beena, oca jednog od dvojice osnivača Black Rebela, Roberta Levona Beena, u backstageu belgijskog Pukkelpop festivala. Zla kob nastavila ih je pratiti pa se tako uoči snimanja nove ploče „Wrong Creatures“ bubnjarka Leah Shapiro morala podvrgnuti operaciji mozga zbog teške neurološke bolesti.
U tom svjetlu, i više je nego razumljivo da nisu odustali od distorziranih, psihodeličnih crnjaka, zbog čega jedinu, kakvu-takvu promjenu u odnosu na ostatak njihove diskografije pronalazimo u sporijem tempu većine pjesama. Album otvara poluinstrumentalni intro „DFF“ nakon kojega slijede „Spook“ i „King Of Bones“, tipične BRMC pjesme nastale na nasljeđu Jesus & Mary Chaina, Spacemena 3, Velvet Undergrounda, The Stoogesa i shoegazera poput Ride.
Iako same po sebi sasvim solidne, u pitanju su stvari koje smo od njih čuli već previše puta, zbog čega prvi pamćenja vrijedan trenutak dolazi tek u obliku sporotinjajućeg, darkerskog bluesa „Haunt“. Sličnim tragom kreću se i „Ninth Configuration“, čiji blago anemičan početak prerasta u jednu od moćnijih stvari na „Wrong Creatures“, „Echo“, koja zvuči kao da su U2-ov The Edge i Wayne Hussey iz The Missiona u studiju posjetili Coldplay te povratak na izvorište psihodelije „Question of Faith“.
„Calling Them All Away“ fino spaja klavir s gitarama bliskima ranom Verveu, ali tek u završnici uspjeva preskočiti razinu najobičnijeg „jammanja“ na probi, dok u kategoriju „fillera“ svakako ulaze bučni blues-rock „Little Thing Gone Wild“ i „Circus Bazooko“ s klavijaturama nalik onima s ljetnih terasa diljem jadranske obale. U odjavnoj „All Rise“ približili su se i Nicku Caveu, kojeg prepoznajemo i u stihovima gotovo u cijelosti obojenima tamnim, zagasitim bojama, no sve to i dalje je dostatno tek da nas podsjeti koliko su nekoć, u vrijeme debitantskog albuma i koncerta u Močvari, bili dobar bend.
Ocjena: 6/10
(Vagrant, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
