U četvrtak se u CineStarovim kinima u ekskluzivnom jednovečernjem terminu mogao pogledati koncertni oproštaj Black Sabbatha od publike kroz film Nicka Carruthersa ‘Black Sabbath The End Of The End’.
Priča o posljednjem koncertu grupe Black Sabbath u matičnom Birminghamu održanom 4. veljače ove godine mogla je biti ispričana na tisuću načina i vjerojatno bi svaki bio ispravan. No redatelj Nick Carruthers, iskusni dokumentarist koji je u više od dvadeset godina na sličan način ispričao priče o rock velikanima poput Oasis, Manic Street Preachers, Led Zeppelin, Stereophonics, The White Stripes, Paula McCartneya i drugima, odlučio je otići korak dalje u dočaravanju unutrašnje kemije benda koji je izmislio heavy metal, jer priča o Black Sabbath ujedno je priča o heavy metalu.
Heavy metalu na kojeg se prezrivo deseljećima gledalo iz glazbenih centara kao na neželjenog bastarda kojeg se bezuspješno pokušavalo zatrti u početku i ismijavati njegovu nezgrapnost, da bi se s vremenom samo moglo kapitulirati i priznati da je taj monstrum postao nosivi stup samog rock and rolla u svakom segmentu, od niza inovativnosti do super-unosnog biznisa.
Heavy metal je u svojoj sržu uvijek bio visoko podignuti srednji prst radničke periferije i undergrounda prema snobovskim glazbenim centrima. Čak i da nije Carruthers snimio film, posljednje poglavlje Black Sabbatha upravo predstavlja tu jasno odaslanu poruku benda koji nakon pedeset godina prisustva na sceni odlazi u trenutku kad im posljednji studijski album sjeda na prvo mjesto po prodaji istovremeno u Velikoj Britaniji i u SAD-u i kad rasprodanu turneju okončavaju u gradu poznatom po crnoj metalurgiji i rodnom mjestu heavy metala. Dakle, tada kad im glazbeno-medijski establišment jede iz ruke, oni im zatvore vrata pred nosom.
„Glazbeni novinari su bili gotovo ljuti na nas kad smo objavili prvi album, kao da smo se drznuli i to napravili bez njihove dozvole. Satrli su nas“, prisjetio se u filmu Toni Iommi, koji zbog dva odsječena prsta vjerojatno nikad nije ni trebao postati gitarist mjereno istim aršinom. Geezer Butler se nadovezao time kako u počecima nisu ni doprli do Londona, već su svirali ljudima u gradovima i mjestima kojima je London bio nedostižan, izgradivši tako bazu obožavatelja na terenu bez ikakve medijske pomoći. Što su ih kasnije mediji više prezirali, to je veza između benda i njegove publike bila čvršća, čime je uspostavljen prvi postulat odnosa između heavy metala i medija, a to je obostrano ignoriranje. Stoga nema nimalo pretjerivanja u tome kad Iommi kaže da je Black Sabbath postao dio života svojih obožavatelja, što se prenosi iz generacije u generaciju, na jednak način koliko su svi oni postali dio života Black Sabbatha. Time je objasnio i drugi postulat heavy metala, a to je bezuvjetna odanost i strast između benda i publike, posebno na koncertima. A kad se to ilustrira tenzijom koja vlada tijekom izvedbe „War Pigs“ gdje cijela dvorana u Birminghamu zdušno pjeva cijelu pjesmu dok joj Ozzy Osbourne dirigira, onda se tu nema što dodati, osim obrisati suzica pred snagom te neraskidive veze.
Ozzy Osbourne je pak frontmen kakav se nigdje i nikad više ne može dogoditi. Istovremeno i najveći heroj i najveća žrtva rokerskog načina života, čovjek koji nije u stanju reći ništa osim istine i to one koja mu prva padne na pamet, jednostavno stvoren za stvaranje elektriciteta gdje god se pojavi. U svakoj izvedbi je potpuno emotivno ‘unutra’, a uz to ga ni glas ne izdaje u 69. godini. On je konstantno utjelovljene robusnog „Iron Mana“ kad god je izvodi, kao što protrnete kad zapjeva baladu „Changes“ (u filmu se to dogodi na probi dok ga Iommi i Butler prate na klavijaturama).
Kad sam se već dotaknuo toga, redatelj Nick Carruthers je film „Black Sabbath The End Of The End“ učinio posebnim baš zbog tog detalja odlaska u vrijeme nakon posljednjeg koncerta kad su se Black Sabbath našli u prostoriji za probe kako bi se družili i zasvirali pjesme koje nisu dugo svirali i kojih uglavnom nema na koncertnim set listama. Upravo je u toj intimnoj atmosferi koja je u potpunoj suprotnosti od večernjih rock cirkusa uspio uhvatiti nit, ako ne i dušu ovog benda, ali i ono zbog čega je ovaj film trebalo doživjetu i kino dvorani nabrijanog zvuka. A to je upravo taj osjećaj da ste na probi Black Sabbatha – posljednjem ‘svetom mjestu’ na kojem ih fanovi nisu mogli doživjeti i to posebice na probi održanoj ove 2017. godine.
To je svjedočanstvo ne samo sviračke, već i karakterne veze koju je posljednjih godina posebno ojačao i zajednička rad na albumu „13“ što se u jednom trenutku pretvorilo i u borbu za život nakon što je Iommiju ustanovljen rak. Tu su bile suvišne riječi objašnjavanja trojice članova kako od svih muzičara s kojima su u karijeri svirali oni i dalje najbolje osjećaju jedni druge.
Nesudjelovanje u svemu četvrtog člana, bubnjara Billa Warda bilo je također ‘na tapeti’ u dokumentarcu. Meškoljili su se Iommi i Butler tražeći birane riječi o njemu i da je šteta što se nije htio priključiti bar na posljednja dva ili tri koncerta, ali bendovi su kao i brakovi, neke stvari i razlozi jednostavno ne mogu isplivati na površinu.
Rakurs priče u kojoj zahvaljujući toj probi postoji i pogled ‘iza kraja’, ako se uzme u obzir da je birminghamski koncert i „Paranoid“ u finalu ‘kraj kraja’, Carruthers je izveo i u samoj formi filma. Naime, nakon što film službeno završi s odjavnom špicom slijede bonusi počevši od Ozzyjevog monologa o ovisnosti do stare priče koja je Sabbathe oduvijek pratila, a to je o povezanosti sa sotonizmom i stihovima „My name is Lucifer, please take my hand“ iz pjesme „N.I.B.“ koja ujedno dolazi i kao bis dokumentarca. Tek toliko da uvale dušebrižnicima i da se slučajno ne pomisli da su Black Sabbath na ‘kraju kraja’ omekšali u srcu i zaboravili što znači dosljednost.
Eh da, i za kraj kraja ovog osvrta treba još samo izvući Iommijevu izjavu o heavy metalu kao takvom kad je u filmu rekao: „Mislim da smo puno pomogli glazbenoj industriji i da nam treba biti zahvalna, jer je napravila dobar biznis s bendovima koji su se kasnije pojavili i kopirali naš stil.“ Bilo bi dobro kad bi i brojni mladi metal bendovi probali to shvatiti. Neka se pokušaju ‘napiti vode s izvora’, a ne na kopiji kopije graditi svoj izričaj. Back to basics.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
