Više nego, primjerice, Exploitede ili Dead Kennedyse, u Blitzkriegu ćemo čuti Stoogese, Chucka Berryja ili boogie, naravno, sve nabačeno na pankerski kolosijek.

Zagrebački Blitzkrieg postojao je oko godinu dana, od rujna 1984. do listopada 1985., od čega je oko devet mjeseci djelovao u postavi s pjevačem Mišelom Orlićem Mišom, što je, može se reći, bio sastav pune snage i maksimalnog kapaciteta.
Za kratkoga trajanja održali su petnaest-dvadeset koncerata, među inima i u zagrebačkom Kulušiću te u Ljubljani i u Beogradu, a kao predgrupa su nastupali prije Trobecovih krušnih peći, Angelic Upstartsa, Parafa i Exploiteda.
Tijekom nekoliko sati u veljači 1985., u studiju BJ u Hrvatskom domu u Karlovcu snimili su demo s četiri autorske pjesme: „Apel“, „Tko je kriv?“, „Kipovi u sjenci“ i „Savršenstvo puno iluzija“ koje su, eto, trideset godina potom dobile i svoje službeno izdanje, sedaminčni vinilni EP u nakladi u Švedskoj baziranog Ne!Recordsa (www.nerecords.se).
Onima koji su ih onomad gledali i slušali, Blitzkrieg – činili su ga još gitarist Aleksandar Ardalić Dolgcajt, basist Tomislav Petrlić Fix i bubnjar Arsen Oremović, danas respektabilni novinar i filmaš – se duboko urezao u sjećanje kao jedan od najboljih, ako ne i najbolji ovdašnji novi punk-rock bend ozbiljne perspektive. Aktualni vinil pokazuje da takva sjećanja nisu tek nostalgično uljepšavanje bolje prošlosti, već da bijaše riječ o žustroj, moćnoj, eksplozivnoj četvorci sa smislenim, inteligentno oblikovanim pjesmama – u po dvije minute, koliko traju iskazi (osim trominutnog „Savršenstva punog iluzija“) logično se i skladno izmjenjuje nekoliko glazbenih tema – adolescentskog samoupravno socijalističkog angsta koje bi, da su danas smišljene, ušle u vrh suvremene glazbene (pop) rock ponude.
Tad klinci ispod dvadesete, skockali su pankerske, društveno kritičke tekstove iz vizure mlaca niže srednje/radničke klase koji s nezadovoljstvom osjeća sadašnjost i strepi pred budućnošću, kojima se nema što zamjeriti – potpisnik sva četiri je Ardalić – skladno ih sklopili s energičnom glazbom i otprašili ih urgentnim pankersko.novovalnim drukom koji Aleksandar Dragaš u jednom ondašnjem osvrtu na koncert opisuje „žestokom verzijom punka ’77 s utjecajem druge generacije britanskoga punka tipa Angelic Upstarts, Cockney Rejects i slično“.
Ovisno o sklonostima, znanju i inome, u Blitzkriegu se mogu prepoznati ovi i oni korijeni, no svakako je riječ o muzikalnom punk-rocku kakav u svjetsko povijesnim okvirima najbolje reprezentira The Clash, a u regionalnima Pankrti. Zvuk i svirka gitarista Dolgcajta i basista Fixa u osnovi su zaoštrena i zaprljana inačica prštavo melodioznog čvrstog, garažnog protopunk rocka u kojem možemo čuti ono čime su se u svom najboljem izdanju bavili npr. Sonics, Flamin’ Groovies i potom samostalno njihov Roy A. Loney, dok, osim tekstualno, pankerski(ji) naglasak stiže u pomalo užurbano krutom, tjeralačkom Oremovićevu bubnjaju nalik onome Pankrta Slavca Colnariča i Mišinoj sigurnoj, donekle arogantno-sarkastičnoj vokalnoj stilizaciji na tragu Johnnyja Rottena.
Samo izdanje može se nazvati raskošnim – dvostruki ovitak s onovremenim fotografijama, Oremovićevim kratkim informativnim tekstom, izrescima iz novina, tekstovima pjesama, unutarnjim omotom i dodatnim preklopnim „foto-letkom“.
Jedina zamjerka jest ona na račun zvuka. Posrijedi jest bilješka punk-rock benda koji žestoko svira, no riječ je o demu snimljenom na četverokanalnom kasetofonu, u nas, prije trideset godina. Manjkavosti tehnike očito se nisu mogle popraviti tako da „zvuči sjajno“.
Doljnja ocjena stoga zanemaruje falinge zvučne slike.
Ocjena: 9/10
(Ne!Records, 2015.)