Izlazak novog albuma Blura pratile su univerzalne pohvale kritičara koji su ga pozicionirali na korak do remek-djela.
Premda nikako ne smatram da je riječ o lošoj ploči, moram priznati da dobrim dijelom ne razumijem odakle toliki hvalospjevi pošto je u pitanju materijal nešto slabiji i od prethodnika „The Magic Whip“, o klasičnim izdanjima iz devedesetih da i ne govorimo.
Prvo što ‘upada u uši’ je dosad najispeglanija produkcija veteranske britpop četvorke, kristalno čistog zvuka i prepuna raskošnih orkestracija i aranžerskih rješenja primjerenih pop školi nekih sada već jako davnih vremena. Ista pruža idealno utočište pjesmama kojima većinom dominira melankolija izazvana svođenjem računa s vlastitom prošlošću, bilo da se radi o međusobnim odnosima članova benda ili godinama u sjećanju trajno zamagljenim impresivnim količinama droge i svega drugoga što su gurali u sebe.
S iznimkom midtempa sjajnog singla „The Narcissist“ i „St. Charles Square“, koja iskričavim gitarama Grahama Coxona evocira stvari s „Parklifea“ ili „Modern Life Is Rubbish“, „The Ballad of Darren“ sastavljen je od sjetnih, pomalo retro balada koje tek povremeno, a i tada samo nakratko zablude u ekscentričnost Scotta Walkera, Van Dyke Parksa pa čak i „Sgt. Peppera“. Zbog toga skladbe počinju previše nalikovati jedna drugoj, što ne treba shvatiti kao pretjerani prigovor. Naime, „The Ballad“, „The Heights“ i (pogotovo) „Russian Strings“ nedvojbeno su iznadprosječne pjesme za koje ipak sumnjam da će zauzeti mjesto u budućim set-listama grupe, barem po završetku promotivne turneje.
S druge strane, to neće biti ništa čudno s obzirom da stihovi poput „I could not tear myself away/became addiction/if you see darkness look away” („The Narcissist“) ili „We have lost the feeling we thought we’d never lose” („Barbaric“) vjerojatno nisu pisani za masovni singalong na tragu onih koji redovno prate „Girls and Boys“ ili „Song 2“.
Vrijedi spomenuti da je za produkciju zaslužan James Ford koji ih je približio zvuku kasnijih albuma njihovih učenika iz Arctic Monkeysa, kao i da je „The Ballad of Darren“ ploča Damona Albarna u istoj mjeri u kojoj je „The Magic Whip“ bila Coxonova. Potonju je gitarist Blura sklopio od fragmenata nastalih na sessionima tijekom jednotjednog boravka u Hong Kongu, dok je novih 10 pjesama (12 na deluxe izdanju) njihov frontmen pisao na prošlogodišnjoj turneji s Gorillaz. Samim time, materijal je blizak njegovim samostalnim radovima, posebno „Everyday Robots“, pri čemu je, spomenutoj melankoliji unatoč, ipak nešto vedriji i pomireniji sa svime što je bilo i što se više nikada neće vratiti. Istovremeno ima i dovoljno toga zajedničkog s ‘magičnim bičem’ da se može zaključiti kako autorski rukopisi dvojice ključnih članova grupe s vremenom postaju sve sličniji.
U konačnici, „The Ballad of Darren“ nije album kojem ću se u budućnosti često vraćati, ali je dovoljno dobar da me još jednom podsjeti zašto volim Blur i zašto ih ubrajam među najvažnije bendove devedesetih. A to je, posebno poslije više od tri desetljeća karijere, sasvim solidno postignuće.
Ocjena: 7/10
(Parlophone / Warner, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
