Bob Dylan ‘Murder Most Foul’ – Mr. Universal

Rijetki umjetnici uspijevaju u nakani da stvore univerzalno djelo, ali oni koji uspiju su tom univerzalnošću obuhvatili sve, kako prošlo tako i aktualno. Bob Dylan je jedan od rijetkih autora kojemu to uvijek iznova, naoko s lakoćom, uspijeva.

Bob Dylan “Murder Most Foul”

Jučer se u jutarnjim satima potpuno neočekivano oglasio Bob Dylan podijelivši s obožavateljima i svima koji ga prate autorsku pjesmu “Murder Most Foul”, svoju prvu originalnu pjesmu u osam godina još tamo od albuma “Tempest”. Svi koji su se ponadali kako je riječ o novoj skladbi koja bi mogla označiti skorašnji izlazak novoga albuma izvornog materijala ne trebaju se veseliti previše, jer sam Dylan kaže kako je riječ o pjesmi koju su snimili “prije nekog vremena”, a po zvuku bi se moglo zaključiti kako je riječ o izvatku upravo s “Tempest”, koji bi u tom slučaju bio punokrvno remek-djelo da je naslovna pjesma sličnoga trajanja zamijenjena s “Murder Most Foul”.

Sama pjesma traje nevjerojatnih sedamnaest minuta i ima više teksta nego mnogi albumi u svojoj cijelosti, a bavi se atentatom na predsjednika Johna Kennedyja, temom koju su prethodno obrađivali mnogi glazbenici, od Loua Reeda u sličnom stilu (“The Day John Kennedy Died” s albuma “Blue Mask” iz 1981.), pa sve do, kako je jedan čitatelj duhovito komentirao, guslara Joze Karamatića čija “Smrt u Dallasu” doseže čak i isto trajanje. No, pojedinci su spremno posprdno komentirali kako Dylanovo bavljenje ovom tematikom pokazuje kako je stari nobelovac van kontakta s aktualnim zbivanjima pa stoga “Murder Most Foul” zvuči anakrono i, pa, boomerski.

Naravno, mogli bismo ovdje povesti i polemiku te postaviti pitanje mora li umjetnost nužno odgovarati duhu sadašnjeg vremena te ima li umjetnik obvezu suočiti se s društveno-političkim rakusrom sadašnjosti ili bi umjetnost trebala biti iznad toga i težiti univerzalnosti. Umjesto toga, zauzet ćemo suprotan stav i jednostavno ustvrditi kako početna teza prigovora nije ispravna, već da Dylanova nova pjesma itekako ima štošta za reći po pitanju današnjeg vremena, politike, pa i same pandemije koja nas je zadesila.

Prije svega, kako bismo se bolje upoznali s materijalom, valja napomenuti kako sam naziv pjesme dolazi od istoimenoga filma o Miss Marple, junakinji kriminalističkih romana Agathe Christie, ali to je tek prva od doslovno neprebrojivih referenci na popularnu kulturu kojima Dylan plete vez kroz priču o atentatu o Dallasu. Bob je, naime, naveo toliko pjesama i izvođača koje u tekstu traži od pokojnog radijskog DJ-a Wolfman Jacka da mu ih pusti, da bi se svatko tko nije spomenut gotovo mogao i uvrijediti što nije uvršten na taj popis.

Od Beatlesa i Eaglesa, preko country zvijezda poput Patsy Cline, do prvoligaša jazza (Oscara Petersona, Stana Getza, Theloniousa Monka, Charlieja Parkera i Buda Powella), bluzera poput John Lee Hookera i Guitar Slima, pa do pop izvođača iz bliže i dalje povijesti od Nat King Colea do Queena, Dylan slaže svoju playlistu za narod u kriznim vremenima kako bi našli utjehu i smirenje u porukama koje je za njih sačuvala divna tradicija američke kulture.

Taj isti melem jednako je potreban ljudima i danas kada apokalipsa kuca na američka vrata, a prizivanje sjećanja na jednog od najpopularnijih predsjednika Sjedinjenih Država itekako skreće pozornost i na onoga historijski nepopularnog koji danas sjedi za njegovim stolom u Ovalnom uredu, onoga koji snosi dobar dio krivnje za stupanj krize u kojem mu se zemlja nalazi jer je, čim je došao na vlast raspustio državno tijelo zaduženo za suzbijanje epidemija, a čija pravovremena reakcija na zarazu je izostala jer je prijetnju širenja virusa dugo negirao prozivajući je propagandom opozicije s namjerom da mu naruši šanse na predstojećim izborima.

No, ova je pjesma, podsjećamo, napisana puno prije virusa i puno prije Donalda Trumpa. Dylan je vjerojatno kao mnogo puta do sada samo predosjećao u kojem smjeru nas vrijeme vodi. To je na sebi svojstven način vrlo dobro artikulirao Chris Eckman, frontmen benda The Strange, prije toga i The Walkabouts, a koji kaže: “Mislim da je u pitanju savršen dilaneskni pogled na to gdje se sada nalazimo i kako smo dospjeli ovdje. Taj pogled obuhvaća i stravu i neizvjesnost, a onda i posljedičnju nostalgiju ovoga trenutka. Svakako je riječ o pjesmi koja postoji već neko vrijeme, pa stoga i nije napisana sa specifičnostima sadašnjosti na pameti, ali otkriva da nam se ovo već dugo spremalo. I upravo to se ističe u stihovima: “…it’s going into a slow decay / and it’s 36 hours past judgement day.”

Vratimo se na koncu na pitanje aktualnosti i univerzalnosti. Rijetki uspijevaju u nakani da stvore univerzalno djelo, ali oni koji uspiju su tom univerzalnošću obuhvatili sve, kako prošlo tako i aktualno. Njima uspijeva čak i iz prošlosti dohvatiti to aktualno, odnosno buduće. Bob Dylan je jedan od rijetkih autora kojemu to uvijek iznova, naoko s lakoćom, uspijeva. Jednom su ga prozvali glasom generacije, ali danas je jasno da je on i više od toga. Nobelov komitet proglasio ga je nastavljačem tradicije Homera i Sapfe, i doista, njegov glas odjekuje kao jedan od onih svevremenskih pjesnika. Pomalo je smiješno da na svijetu još ima onih koji se rugaju načinu na koji pjeva.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X