Bob Dylan u Ljubljani – nema značajnijeg, nema suštinskijeg… ni dan danas

Bob Dylan nastupio je u četvrtak 25. lipnja u ljubljanskoj Areni Stožice, podsjećajući nas na svojstven i unikatan način da se vremena (ne) mijenjaju.

Bob Dylan (Foto: William Claxton)
Bob Dylan (Foto: William Claxton)

Otići na koncert Boba Dylana jednako je odlasku u muzej, važnu arhivarnicu neke još važnije biblioteke, nekom bitnom poprištu povijesti ili kućnm posjetu (koji se običnom srtniku događa rijetko ili nikad) nekome tko vuče porijeklo nekog jednako značajnog. Osim osjećaja poštovanja, to je trenutak i mjesto u kojem nema stvarnosti koja nas svakodnevno okružuje već transcedentno putujete u prošlost, u vrijeme kojeg više nema i mjesto za koje niste znali. Gdje svi imperativi sadašnjice zamru i ostajete sami sa spoznajom (ili bez nje).

Nema niti jednog današnjeg glazbenika poput Dylana, koji neće svoj utjecaj i ego zidati na mnoštvu u koncertnim trenucima kad je to mnoštvo pred njim. Nema niti jednog koncerta u kojem je ugođaj tako osoban u kojem glazbenik komunicira s nikim, a istovremeno na osobnoj razini sa svakim. Ni na jednom koncertu niste tako usamljeni sa svojim mislima dok je oko vas puno ljudi, a da pri tome ne osjećate nikakvu nelagodu. Dylan i prateći mu bend su tu na pozornici vratari portala – odabranici među odabranicima koji imaju tu moć brisanja kazaljki na satu, a opet, one koji ne želi proći kroz njihov portal ostavljaju ravnodušnim u ugodi kakvu po prilici većinu nas ostavlja tiha namjenska glazba u liftu, nešto na što i ne obraćate pažnju da uopće postoji.

Biti toliko na tragu gimnopediste Erika Satieja, de facto je prva lekcija Dylanovog, već godinama gotovo ne promijenjenog pristupa koncertima. Kao da nemuštima namjerno izvodi glazbu kojoj je osnovna namjena biti glazba koja se izvodi u pauzama činova glazbenih djela. U vremenu sumanute eksplozije persuazije u kojem je pola planete PR samome sebi, počevši od društvenih mreža pa nadalje, Dylan koji realno spada u creme de la creme duhovnih giganta koji kroče kroz ovaj svijet ima stav i pristup u kojem ta histerija našeg (modernog) doba jednostavno ne može zagaditi njegov, ne samo glazbeni, prostor. Ne stoga jer se on svim silama upire da tako ne bude, već jednostavno što ga ne zanima taj vid komunikacije. Za sve poklonike masovnih histerija, on je jednostavno nevidljiv i nečujan.

Fotografiranja i snimanja na njegovim koncertima nema – niti za prefesionalce iz medija, niti za publiku i to je na kraju krajeva nešto što treba poštovati, kao što se opetovano može ponoviti da prčkanje po mobitelu i gledanje koncerta kroz digitalni zaslon nema veze s onim ugođajem po koji se na njegove koncerte dolazi.

Tako je bilo i u petak u ljubljanskoj areni Stožice, fotografirati se moglo samo ilegalno, a i to što je ‘uhvaćeno’ ne može za ništa poslužiti. Decentno osvjetljenje pozornice nije omogućavalo ni iole ozbiljne svjetlosne uvjete za snimiti bilo što. Neizravno su Bob i društvo oko njega poslali jasnu poruku da se treba okaniti uzaludne muke, već se prepustiti onome što dolazi iz zvučnika, jer pozornica je bila samo mjesto gdje se nalaze glazbenici, a nipošto glavno poprište događaja. Zvukovno je pobijedilo vizualno. Dylan je ionako većinu koncerta sjedio za klavirom, da bi povremeno protegnuo noge i žustrim sitnim koracima došao do mikrofona, za njim otpjevao pjesmu-dvije i opet se poput sjene vratio na klavirski stolac i s te pozicije nastavio s programom pred dvoranom čiji je kapacitet bio prepolovljen.

Po slobodnoj procjeni bilo je oko 4-5 tisuće posjetitelja, što ne treba uzeti za neki eksces slabe posjećenosti. Na brdovitom Balkanu za Dylana, nažalost, i nema više publike od te brojke, gdje god nastupio. Bilo je to jasno kad je svirao na zagrebačkoj Šalati. Jedini eksces, ali u prevelikoj posjećenosti, bio je varaždinski koncert na stadionu Varteksa. I ishod tog koncerta obilježila je ‘izgubljenost u prijevodu’, što od strane dobrog dijela mnoštva koje je došlo s imperativom da im ne bude dosadno, što čak i od pojedinca koji profesionalno prate glazbu pa su valjda očekivali mladog raspištoljenog Dylana iz faze kad je oko sebe opasao električnu gitaru i tadašnjim folk snobovima plastično dočarao stih „The Times They Are A Changin’“. Dalje>>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh