Bob Dylan u Ljubljani – nema značajnijeg, nema suštinskijeg… ni dan danas

Bob Dylan nastupio je u četvrtak 25. lipnja u ljubljanskoj Areni Stožice, podsjećajući nas na svojstven i unikatan način da se vremena (ne) mijenjaju.

Bob Dylan (Foto: William Claxton)
Bob Dylan (Foto: William Claxton)

U Ljubljani je u petak, kao i te 2008. u Varaždinu Dylan ‘vrtio sličan film’ u kojem je još od „Love And Theft“ i „Modern Times“ albuma – glazba stilski stopljenog folka, bluesa, coutryja, jazza i šlagerštine predrokerskog doba u jedinstveni anakroni oblik urešen njegovim hrapavim glasom koji već godinama raspoznajemo kao Dylanov stil. Stil kojim je u dva bloka od 45 minuta i „Blowin’ In The Wind“ i „Love Sick“ na bisu ‘pričao’ priču o povijesti američke glazbe.

Kao što to radi već duže vrijeme, sve što je izvodio iz svog repertoara aranžmanski je odskakao od originala iz vremena nastanka, jer Dylan iako je hodajuća legenda nije stao s razvojem u pristup glazbi (što je redovni poremećaj kod 99 posto glazbenika koji žrtvuju svoj umjetnički progres u korist hinjenog sklopa mladenačkog uma i izvođenja pjesama na način kako su to izveli u prošlosti). Možda nema ni većeg istraživača od Dylana koji su u stanju potpuno rasklopiti stari oblik i dati mu novi koji doliči godinama i iskustvu. U tom pogledu, Dylan je zaigrani mladić, bez obzira na vokaciju glazbe koju izvodi. On je i poput starog džeziste koji nipošto ne želi da mu „On Green Dolphin Street“ u 2015. zvuči kao da se od 1947. nije dogodio protok vremena i promjena brojnih generacija, kao što želi istovremeno svemu onome što je do sada radio dati okvir u koji ga bez problema može uklopiti i u kojem stvari postaju vanvremenske.

Njegov recentni album „Shadows In The Night“ bilježi isti taj pristup pjesmama koje je proslavio Frank Sinatra. Jednostavno ih je izmjenio u korijenu i dao im novo značenje. U Stožicama je pak pokazao da nimalo ne pati od držanja posljednjeg albuma nešto posebno promotivno značajnim. S „I’m Fool To Want You“ je završio prvi set, a s „Autumn Leaves“ koncert.

Nastup je pak počeo u minutu točno u 20:30 sati s „Things Have Changed“, kako je bilo i napisano na ulaznicama, a kad se to čulo ispred Arene, u sekundi je pukao red, inače pristojnih Slovenaca i nastao je stampedo prema ulazu. Dvorana se tako punila dok su se s pozornice nizale „She Belongs To Me“, „Beyond Here Lies Nothin’“ i „Workingman’s Blues“ – Dylanu je pak bilo savršeno svejedno ima li uopće ispred pozornice ikoga. On je počeo kad je trebao početi.

Sam koncert odsviran je predivnom lakoćom, klavirski pasaži, zatomljena gitarska i pedal steel sola pretapala su se u milozvučju dok je kontrapunkt životne oporosti bio Dylanov glas. Bila su to gotovo dva neprekinuta niza zvučnog ugođaja, činilo se da je pola stoljeća Dylanove karijere bilo stopljeno u neku vilinsku jeku, a opet tako majstorski posloženo i detaljizirano u svakom segmentu da je svaki zalubljenik u njegov izniman opus mogao osjetiti svaki komunikacijski mig i jedva primjetne, ali značajne zaokrete u poglavljima tog velikog majstora.

Dylan je čista suptilna umnost. Toliko je dao, a kao da dao nije.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X