‘Dear friends of uneventful music…’ stoji na službenim stranicama Bohrena u najavi europske mini-turneje koja je, uz zalaganje tima iz Žednog uha, sinoć okupila sve takve ne-eventne prijatelje na eventu u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo kako bi hoćeš-nećeš kimnuli ovom kvartetu kojem je otpočetka karijere jasno da takva okupljanja uz njihovu muziku, osim marketinškog, i nemaju drugog smisla.
Bohren & Der Club of Gore u najmanju je ruku čudan kvartet. Upravo su izbacili osmi studijski album “Piano Nights” koji se ni po čemu ne razlikuje od prethodnih sedam i jednostavno predstavlja novu kulminaciju dotadašnjeg materijala. Izaskom “Sunset Missiona” 2000. godine, nakon gotovo desetljeća rada, probrano je slušateljstvo konačno našlo sluha za duljinu njihovog koraka i ritam njihove glazbe i otprilike tu negdje počinje njihov uspjeh aplauzom odobren i od jake njemačke jazz kritike kojoj, svojedobno, nisu sjedali tamo neki Monkovi i Coltrainovi.
“Sunset Mission” je dijelom predstavljao i nešto noviji stvaralački koncept iz kojeg je izbačen Reiner Henseleit, tehnički superioran i kreativno šepav gitarist umjesto kojeg je uskočio današnji saksofonist Christoph Clöser. Zaredalo se nekoliko albuma, koji su se za razliku od ere prije “Sunset Missiona” više usredotočili na klasičnu jazz instrumentaliju ali uz kontinuiran drone metal ambijent; dakle, više metlica za bubnjeve, marimbe i saksofona, a manje gitara i dream-pop tipkovnica. Od tog seta albuma kao najkvalitetniji svakako treba izdvojiti “Dolores”, sintezu žanrovskog brainstorminga bez ikakvog filtera u kojem ćete načuti i dub-dionice, Tom Waitsa, Black Sabbath i možda najvažnije, Angela Badalmentija čije naslijeđe u Bohrenu ne mogu ili ne žele odbaciti.
Badalmenti je glava iza soundtracka Lynchovog “Twin Peaksa”, pa ako ste ikad pogledali “Twin Peaks” i svjedočili parenju Lyncha i Badalmentija, tog školovanog jazzista koji je surađivao s Antraxom, najbolje ćete razumijeti i praksu na koncertima Bohrena i njegovog kluba.
Potpuno zamračena dvorana, dim – mašine i taman toliko svjetla da ne osjećaš strah u toj sferi iz kojeg se sporo širi meditativni piano akordi uz tek rijetku ugodu saksofona između čijih bi dionica Clöser mogao komotno otići do Ruhra i natrag. U čitavoj toj patetici, Bohren je zapravo savršeni primjer onoga što se desi kada stanovito naslijeđe transatlantske kulture stupi na europsko tlo, pa tako i priča oko jazz barova i primarno ambijentalnih tonova, whiskeya i bezazlene zabave postaje nepotrebno mistificirana i progonjena provincijalnim duhom koji u nedostatku adekvatnog jazz kluba, mrak i duboke piano tonove još uvijek doživljava kao nešto hermetično i opasno.
Pokušali su tome sinoć i iz Bohrena stati na kraj u ironičnom obraćanju publici koja je u tom mrklom mraku, nadam se, shvatila vic.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
