Od 8. do 15. listopada u Bolu na Braču održava se drugo izdanje BolSoula – profiliranog festivala za ljubitelje soul glazbe. Prve godine su samo britanski gosti znali o čemu je riječ, a ove se već i tete koje drže štandove u mjestu pitaju: ‘Jel’ se može kupit ulaznica za taj soul?’
Zanimljiv je svijet ljubitelja soula. Poput nekog paralelnog univerzuma u kojem glazba nije doživjela tektonske promjene i u smislu namjene i u smislu izričaja, posebice northern soul koji kao da predstavlja sigurnu i mirnu uvalu podivljale rijeke od čijih struja je potpuno zaštićena. Ukratko, glazba za romantične duše protkana isključivo ljubavnom tematikom. Nedvojbeno je da ima upliva u jazz, funk i neke druge srodne žanrove, ali oni su tu uvijek u službi decentnog začina koji nikad ne preuzima primat glavne forme.
U Bolu na Braču već drugu godinu zaredom traje svojevrsni eksperiment nazvan BolSoul – festival koji nema karakteristike glazbenih festivala kakve poznajemo, već više izraženi hedonistički model ugodnog postsezonskog odmora na Mediteranu u kojem je glazba bitan faktor u ambijentalnom smislu. U prijevodu; nek’ gosti uživaju u svemu domaćem što ih tamo čeka s tim da je po pitanju zvučne kulise uspješno izbjegnut svaki mogući susret s ‘razvlačenjem mačke’ od strane nekog autohtonog gažerskog benda ili izbora ‘hitova’ nekog od lokalnih DJ-a.
Taj koncept garantiranog soul ozračja gdje god se mrdnuli tijekom cijelog dana u kompleksu Bluesun hotela osmislili su Britanci Ian Dewinhirst i Carl Webster, veterani northern soul scene, prvi je bivši EMI-jevac koji je otkrio Marca Almonda i njegov Soft Cell, drugi vlasnik radio stanice Starpoint koja će ostati upamćena po najduljem piratskom stažu u britanskom eteru. I jedan i drugi, koliko opušteni u komunikaciji, toliko su ozbiljno predani svojoj misiji da korak po korak, sezonu po sezonu, ucrtaju Bol na Braču kao prepoznatljivu destinaciju za ljubitelje soula. Kako su sami rekli, ove godine je ponovo na festival došao veliki postotak gostiju koji su bili i prošle godine, prodali kojih stotinjak aranžmana više i sa smiješkom rezervirali drugi tjedan listopada i za iduću godinu.
Sistem je identičan kao i prve godine; petnaestak DJ-a od 11 pa do 6 sati ujutro drži sve ključne pozicije resorta, bilo da je riječ o terasama, bazenu, restoranu na plaži ili noćnom klubu i puštaju provjereno dobar soul. Zanimljivo je i to društvo DJ-a, možda najšira spektar kad se gleda njihova dob, od mladih i probitačnih do veterana od kojih su neki uveseljavali i publiku u 1960-ima, najstariji od njih već je odavno djed, ali šihte odrađuje odgovorno i pedantno.
Nastupi uživo posebna su priča Dewinhirst i Webster izvlače, svima nama, nepoznata imena ili, kako je bio slučaj ove godine, veterane scene koji do nas nikad nisu došli ni do radijskih etera, poput Glenna Jonesa koji je tijekom 1980-ih ostavio trag na soul sceni. Kao što sasvim pouzdano iščačkaju i nekog novog talenta, prošle godine je to bio Jarrod Lawson, a ove Carmichael Musiclover, zbog kojeg je jedna njegova obožavateljica potegnula čak iz Australije kako bi ga po prvi put vidjela uživo. Pored navedenih ove godine je nastupio i sastav Cool Million.
Uglavnom, sredovječno društvance Britanaca non-stop se bezbrižno zabavljalo i minglalo po resortu, a svaki put kad je na programu bio koncert bili su oduševljeni poput tinejdžera na maturalnoj večeri. Webster je pak bio utjelovljenje stare škole voditelja programa, znao je i po nekoliko puta tijekom večeri najaviti glazbenike što se nekolicini nas ‘hrvatskih promatrača’ činilo poput protokola kakav je primjerice pratio pokojnog Jamesa Browna i za koji bi se mogli kladiti da se više nigdje ne njeguje. No vođenje računa o sitnim detaljima drže nostalgiju stalno podgrijanom, zar ne?
Pored toga fino zanatski izbrušeni vokalisti nisu nimalo ostavljali prostora podsmijehu, jasno je bilo i autoru ovih redaka tih večeri kolika je razlika između tih glazbenih profesionalaca koji pale srca sredovječnih žena i onih kakve imamo u ovom našem domaćem dvorištu, jer se sve bez problema može staviti u korelaciju s onim što mi podrazumijevamo pod pojmom estrada. Možda ima navježbanih govora o samopomoći u pauzama između pjesama (ali to rade i jedna Beyonce i jedna Mary J. Blige), što je svakako dio stage folklora soula, ali nema loših nota, prenaglašenog kiča i degutantnog amaterizma. I sve to teče nekim svojim nenametljivim tokom s iskricama pozitivnih naboja. U biti, za one ‘osjetljivih ušiju’ odmor iz snova, jer bar se ja ne sjećam odmora na našoj obali gdje me svako malo nije bilo sram zbog tuđeg glazbenog krkanluka.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
