Grupa Bombay Bicycle Club opasno cilja ka gornjem domu indie glazbe. Samo što to više rade proračunatošću, a manje originalnošću. Izgleda da je u nezavisnom zvuku dovoljno novca da bi se zaigralo po ustaljenim trendovskim pravilima popa.
Britanski bend Bombay Bicycle Club je 2007. godine NME proglasio najvrućim bendom sjevernog Londona zahvaljujući debi EP-iju „The Boy I Used To Be“, a tada su članovi Jack Steadman (pjevač, gitara), Jamie MacColl (gitara), Ed Nash (bas) i Suren de Saram (bubnjevi) još bili srednješkolci koji su diplomu u ruke dobili tek iduće 2008. Iako se odavno zna da NME voli napuhati nešto iz vlastitog dvorišta, uvijek je postojala opcija da je u pitanju nešto poput The Arctic Monkeysa.
No Bombay Bicycle Club ipak nije ta kategorija ni nakon trećeg objavljenog albuma „A Different Kind Of Fix“. Dotični album u neku ruku baca čudno svjetlo na indie glazbu, kao nešto što je dovoljno naraslo da bi se unutar toga i onaj inteligentniji dio glazbene industrije mogao igrati kreiranja heroja budućnosti. Bombay Bicycle Club imaju latentnu uzlaznu putanju. Prvi album „I Had The Blues But I Shook Them Loose“ debitirao je na 46. mjestu britanske ljestvice, drugi „Flaws“ na 6., a posljednji „A Different Kind Of Fix“ na 4. mjestu. Po toj logici sljedeći bi trebao biti na 1. ili 2. mjestu. Vrlo vjerojatno će i biti jer se osjeti kako grupa inteligentno balansira s glavnim trendovima unutar indie scene.
„A Different Kind Of Fix“ je specifičan po tome što zvuči kao da su ga kreirala dva, a ne jedan bend. U prvoj polovici se stječe dojam kako je riječ o grupi čiji članovi su odrasli i dobro utvrdili gradivo britanske shoegazer scene i to one frakcije koja kreće uglavnom od Cocteau Twinsa i nešto manje od The Vervea. Unutar tog ozračja „How Can You Swallow So Much Sleep“, „Bad Timing“, „Your Eyes“ i „Lights Out, Words Gone“ korektno korespondiraju unutar stila i nadovezuju se jedna na drugu. Pravovjernost pristupa i dobro svladano gradivo uzora nije nešto što se uopće treba stavljati pod povećalo sumnje u slučaju Bombay Bicycle Cluba jer je osjetno kako su sve „lekcije“ uspješno svladane i kako grupa posjeduje dovoljno samopouzdanja u vlastitu autorsku kreativnost da se čak i poigra s čistim pop izričajem 80ih u pjesmi „Shuffle“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4O_Opkjqav0[/youtube]
Veliki preokret dolazi s pjesmom „Beggars“ u drugoj polovici albuma kad Bombay Bicycle Club odjednom zazvuče kao ekstenzija Fleet Foxesa. Nije to slučajno neo folk nadahnuće starijim uzorima poput Neila Younga, već upravo ulazak u, uhu poznati, zvuk trenutno najjačeg neo folk imena. Da „Beggars“ (koja je inače izvrsna pjesma) nije slučajnost svjedoči već sljedeća „Leave It“ i posebno „Fracture“ i za kojih se s pravom lako postavlja pitanje: S kojeg albuma Fleet Foxesa dotične dolaze? Naravno s niti jednog. Bombay Bicycle Club su pravi indie kameleoni novog doba. Nije ni to lako postići, ali koincidencija ima previše da bi se tu mogla razmatrati bilo kakva slučajnost, već osjetno ziheraštvo u nečemu što bi trebalo biti neovisno u svojoj filozofiji. Da je Bombay Bicycle Club u stanju hodati po rubu i ostati svoj svjedoči „What You Want“ koja je ujedno i najbolja pjesma na albumu jer iz nje izvire nešto što bi se moglo nazvati originalnošću.
Album se možda trebao zvati „A Different Kind Of Mix“. To bi bilo puno bliže onome što je Bombay Bicycle Club ponudio.
Ocjena: 7/10
(Universal Music, 2011.)