Bombino ‘Deran’ i Samba Touré ‘Wande’ – suvremeni glazbeni potpis Afrike

Bombino iz Nigera, koji će ove godine po drugi put nastupiti na INmusic festivalu, i Samba Touré iz Malija imaju dva svježa albuma koji se ubrajaju u najzanimljivija izdanja druge polovice svibnja i dokazuju kako je glazbena scena pustinje jedna od najzanimljivijih na svijetu u ovom trenutku.

  • 30
    Shares
Bombino “Deran”

Čini se kako već dulje vrijeme od svih afričkih zemalja do svijeta najviše dopire glazba koja potječe iz Malija, političkim nemirima uzdrmane zemlje na sjeverozapadu crnog kontinenta kojom dominira pustinja kao glavni izvor nadahnuća bendovima kao što su Tinariwen i Tamikrest, a koji tradicionalnu tuarešku glazbu kombiniraju s utjecajima svojim zapadnih uzora. Oni su privukli uho zapada, pa smo tako prošli tjedan u Zagrebu imali priliku slušati i Dirtmusic, bend koji je iskustvo sviranja s Tamikrestom pretvorio u afričku avanturu koja se provlačila kroz čak tri albuma, a lani je takva suradnja između Kronos Quarteta i trija Da Kali iznjedrila jedan od najboljih world music albuma godine.

Među najveće glazbene zvijezde ove zemlje svakako se ubraja i Samba Touré, gitarist koji se probio svirajući sa svojim prezimenjakom Alijem Farka Touréom, a koji je pak svojim suradnjama s Ryom Cooderom bio jedan od prvih koji je popularizirao takozvani pustinjski blues na svjetskoj sceni. Druga je pak novija zvijezda tog istog stila jedan glazbenik koji nije iz Malija, već iz susjednog Nigera, Omara Moctar, poznatiji kao Bombino. Upravo on i Samba Touré vlasnici su dvaju friških albuma koji spadaju u najzanimljivija izdanja druge polovice ovoga svibnja.

Bombino se probio svojim trećim studijskim albumom “Agadez” prije sedam godina, što mu je otvorilo priliku da snimi svoje sljedeće dvije ploče sa svjetski slavnim glazbenicima u ulozi producenta. Prvo je to 2013. na albumu “Nomad” bio Dan Auerbach iz The Black Keys glavom i bradom, da bi ga tri godine kasnije na “Azel” zamijenio gitarist i pjevač benda Dirty Projectors, David Longstreth. Oba ova albuma priskrbila su Bombinu dovoljno kritičarske hvale i slave da si može priuštiti snimanje svog novog albuma “Deran” ponovno u Africi, bez jakog imena koje bi dodalo višak medijske pozornosti poput dvaju prethodnika.

Odrazilo se to i na zvučnu sliku cijele ploče, pa zvuk bubnja ne privlači toliko pažnje kao na prethodnim pločama koje su bile djelo vrhuške moderne produkcije. “Deran” manje ruži nego Auerbachov “Nomad” i svakako je manje izglancan nego “Azel”, ali je svakako više organski nego oba, te se čini kako su i same pjesme bolje nego prije. Nadimak Bombino dolazi od iskrivljenja talijanske riječi ‘bambino’, a koja bi se na naš jezik gotovo mogla prevesti i kao ‘deran’. No sudeći prema prijevodu naslova pjesme “Deran Deran Alkheir”, ovo se odnosi na dobre želje koje Omara prenosi svojom glazbom.

Upravo ta pjesma, koja uključuje obilato korištenje pratećih vokala i zaraznih ritmova pustinje, nakon uvodne “Imajghane” posvećene tuareškom narodu, otvara različite zvučne krajobraze kojima će nas ovaj nomad provesti na ovoj ploči, a oni uključuju elektriku, akustiku, ali i u nekoliko navrata oslanjanje na reggae zvuk, kao primjerice u jednoj od najupečatljivijih pjesama, “Tehigren”. U svakom slučaju, “Deran” dolazi kao pravovremeno upozorenje ovdašnjoj publici da ne propusti Bombinov nastup na world stageu ovogodišnjeg INmusic festivala.

Samba Touré “Wande”

Bombinov jedanaest godina stariji susjed Samba Touré sam kaže kako je imao namjeru snimiti album drugačiji od “Wande”, ali u kratkom razdoblju snimanja često prekidanom zbog drugih gaži ili dnevnih poslova mnogih glazbenika koji su sudjelovali na snimanju, njegova je ploča zaživjela svojim vlastitim životom. Bilo da je riječ o ogoljenom bluesu poput sjajne “Yo Pouhala” koja otvara album, ili o pravom pravcatom rock and rollu kao na “Yerfara” za koju biste mogli pomisliti da je sviraju Rolling Stonesi do trenutka kad Touré ne uleti sa svojim specifičnim vokalom, “Wande”, nazvan prema pjesmi posvećenoj Sambinoj supruzi, je manje mračan od njegovih prethodnih albuma, što će ga sigurno učiniti i pristupačnijim zapadom uhu.

Od ostalih pjesama izdvaja se i singl “Goy Boro”, koji kao i neke druge skladbe evocira glazbenu ostavštinu slavnog blues hipnotizera Johna Leeja Hookera, pa se na taj način poetski zatvara afričko-američko putovanje ovog stila i vraća se kroz utjecaj potomaka robova na svoj matični kontinent odakle je sve poteklo. Album zatvara “Tribute to Zoumana Tereta”, posveta guslaču iz naslova koji je često surađivao s Touréom, a kroz cijelu se pjesmu provlači sample melodije koju je on odsvirao.

U neizbježnoj usporedbi, Touréov album je možda za nijansu manje uzbudljiv od  Bombinovog, ali njegova je smirenost kontemplativna i svakako proizvodi drugačiju vrstu ugođaja vlastite kvalitete. “Ne zovite to pustinjskim bluesom ni afričkim rockom,” reći će Samba Touré, “ovo je suvremena glazba Malija.” Zovite to kako hoćete, ali ove dvije ploče su još jedan dokaz da Zapadna Afrika ima živu glazbenu scenu kakvu mnoge zemlje svijeta u ovome trenutku mogu samo poželjeti.

Ocjena:

Bombino ‘Deran’: 8/10 (Partisan Records, 2018.)
Samba Touré ‘Wande’: 7/10 (Glitterbeat Records, 2018.)

  • 30
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh