Nakon bizarnog prethodnika ’22, A Million’ iz 2016. godine, novi album Bon Ivera donio je manje bizarni zvuk, ali je oživio jednu drukčiju također bizarnu ideju.
Potpuno je svejedno je li ideja došla od samog Justina Vernona, alfe i omege benda Bon Iver, ili je riječ o onom starom pritisku iz segmenta glazbenog biznisa koji ima samo jedan imperativ, a to je ili će glazba postati biznis ili je neće biti. Dakle, prethodni „’22, A Million“ bio je suludi Vernonov eksperiment u kojem je dobio odriješene ruke da postane uvrnuti umjetnik – da postane neki novi Beck, neki novi Flaming Lips, neki novi psihodezorjentirajući Pink Floyd svog vremena, ali osim što je proizveo niz nostalgičnih žalopojki za prvijencem „For Emma, Forever Ago“, ništa drugo, bitnije, nije se dogodilo.
Od albuma „For Emma, Forever Ago“ je prošlo 12 godina. Posljednji trenutak za uskakanje u vlak za pravi povratak na scenu Bon Ivera je upravo sad. Povratak u smislu da ga se s opravdanjem može bukirati za headlinera nekog od ljetnih festivala iduće godine, osim ako ne želi spasti na klupske gabarite i podsjećanje na vrijeme kad je „For Emma, Forever Ago“ bio jedan od albuma koji je u fokus donio kantautorski pristup. U igri velikih brojki i zarada, taj prvi vlak je pak prošao, taj da će neka sjetna kantautorska priča hedlajnirati. Trap, auto tune pop i R&B su u međuvremenu sve progutali. Trendseterski festival Coachella je izgurao rock izvođače, ne ni u drugi, već u treći red najava, onaj koji je obično otisnut sitnim fontom, dok su headlinerska mjesta zauzeli Childish Gambino, Ariana Grande i Tame Impala (s tim da je i taj bend prošao kompletnu transformaciju i svoju psihodeliju prilagodio masovnim lako glazbenim plesnjacima), uz sve još je i Woodstock 50 neslavno propao.
Pa sad, je li ulazak Bon Ivera u auto tune pop i R&B neka umjetnička odvažnost (jer album „i,i“ drugo ni ne nudi)? Naravno da nije. „i,i“ je čisto pokoravanje i okretanje najširem trendovskom krugu slušatelja. Nema tu vjernosti prema starim fanovima. Vernon ih se s ovim albumom želi otresti od sebe. Traži one mlađe kojima je familijarno sintetičko milozvučje auto tunea u kombinaciji s robusnim bezmelodijskim loopovima.
Naravno to je legitimni potez, kao što nije poanta da sad zvučim kao neki čangrizavi rock kritičar koji nema i ne želi imati sluha za te stvari. Dapače, ja sam uvijek otvoren za smjele poteze. No Bon Iverov „i,i“ u sebi nema smjelosti. Kao što je i jedno od pitanja koje se postavlja to koliko je Bon Iver u stanju ukopiti se u žanr za koji se opredijelio. Uklapa se slabo. Uklapa se kao što bi se nespretno uklopio u rock netko tko istinski uživa u svemu što nudi auto tune pop. Kao kad sredovječni muškarac počne pratiti modu za mlade. Nekima to čak i stoji, ali većini ne. Bon Iver je ta većina.
Na „i,i“ njegovo rokersko iskustvo je čak nepotrebni balast koji ga tjera u pretencioznost. Čak teži i prema rock himničnosti u drugoj polovini albuma i to u žanru u kojem se to ne traži, a sve što uspijeva je biti loša kopija Petera Gabriela. Želio bi imati onaj ‘dropkick’ koji posjeduje James Blake (kojeg je i angažirao na albumu), ali u želji to natrpati s instrumentarijem, što je pogrešno. Kao da ne želi shvatiti koliko je moderni pop pročišćen od instrumentarija općenito, tj. da se sve u najvećoj mjeri svodi na dominaciju vokala i ritma, formulu u kojoj je među bijelim izvođačima trenutno kralj jedan Ed Sheeran.
Pa ako i treba uzeti za primjer i neki od prvotno rock bendova koji je na tom polju postigao potrebnu fluidnost onda bi to bili The 1975, čiji prošlogodišnji album „A Brief Inquiry into Online Relationships“ nosi daleko više slojevitosti.
„i,i“ je onaj jadni pokušaj rokerskog ega da pokaže ‘novim klincima’ kako je bolji od njih na njihovom matičnom terenu. Kao što je istovremeno goli dokaz straha istog tog rokera da je izgubio nit u onome što mu je išlo najbolje, što je tako jasno osjećao i s čim se probio. „i,i“ je dokaz da taj isti Justin Vernon sam odaje istovremeno počast, pozdrav i netrpeljivost prema svom najvećem djelu „For Emma, Forever Ago“ kao nečemu što je u njegovim kreativnim kapacitetima postalo nedostižno, time u neku ruku i omraženo. „i,i“ je dokaz da što se više Vernon koprca da se otarasi tog albuma koji mu je očigledno postao uteg, tim više s tim utegom ponire prema kreativnom dnu.
Paradoksalno je da ovakvim albumom želi biti slavljen kao kreativac. Na koncu, tko god želi slušati moderni zvuk i biti u trendu nema potrebe da to sluša iz radionice jednog nedokazivog rokera, kad to puno bolje rade (da pobrojim samo one navedene u tekstu i ne širim spisak) Ariana Grande, James Blake, Ed Sheeran i Childish Gambino. Ukratko, Zbogom Emma.
Ocjena: 4/10
(Jagjaguwar, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
