Bon Jovi u Zagrebu – kako je rock kauboj zavladao maksimirskom prerijom

Trideset i pet tisuća prezadovoljnih obožavatelja valjda ne može biti u krivu – kakve god predrasude gajili o njima, Bon Jovi su sinoć na Maksimiru održali odličan koncert.

  • 3
    Shares
Bon Jovi na maksimirskom stadionu (Foto: Zoran Stajčić)

Pravovjerni rokeri nisu podnosili Bon Jovija. Barem tamo odakle ja dolazim. U ono pradavno vrijeme kada je album „New Jersey“ u Americi slavljen poput svetinje, srednjoškolski metalci koji su mislili da znaju sve o rock and rollu, s gnušanjem su odbijali bilo kakvu raspravu koja bi išla u korist natapiranog klauna u kojega su bile zaljubljene sve cure u školi. Bez iznimke. Ipak, krišom, kad nitko ne gleda, nismo mogli skinuti oči sa spota „Wanted Dead or Alive“ kojega je forsirao Pišta u „Metal Maniji“, ili s „Bad Medicine“, kad bismo nekim čudom negdje pronašli MTV. Isto tako, „Livin’ on a Prayer“ i „I’ll Be There For You“ bile su pjesme koje je bilo nemoguće ne voljeti. Ni danas mi nije jasno koji su tajni sastojak sadržavale.

A onda je došao taj nesretni „Blaze of Glory“, odličan solo singl Jon Bon Jovija, čiji je broj vrćenja pratećeg videospota na televizijama toliko prekoračio granice dobrog ukusa i pretvorio se u tiraniju, da je dobar dio simpatizera, tajnih i javnih, uključujući i ovog novinara, raskrstio s Bon Jovijem za sva vremena.

Sve do jučer. Tko bi uopće rekao da će dvadeset godina nakon njihovih velikih singlova i odumiranja zadnjih glam-rock zvijezda, Bon Jovi biti toliko jak da na maksimirsko ruglo dovuće 35 tisuća ljudi, što starih što dječurlije, a pogotovu da ću i ja biti među njima. Nakon dva i pol sata svirke, bilo je jasno zašto je Jon Bon Jovi još uvijek tu, na sceni. Taj lik na neku foru čini ljude sretnima. To je najdalje što sam mogao doći u odgonetanju tajne njegovog postojanja u showbizu, dok sam na sjevernoj tribini bio okružen suzama, zagrljajima, poljupcima, majkama i očevima. Sretnim i dirnutim ljudima.

A nije da Bon Jovi udara samo na nostalgiju. Uostalom, što nostalgija znači za nekoga tko ni osnovnu nije još završio, a takvih je bilo na tisuće. Četvorka iz benda (u međuvremenu je iz benda ispario basist Alec John Such, a da to u zadnjih petnaest godina nisam ni primijetio), okružena kičastom pozornicom i ogromnim videozidom, kažu rekordnim, ostavila je srce na maksimirskom travnjaku. Nije to, doduše, bilo dva sata čiste pop-rock poezije. U zadnjoj trećini koncerta, primjerice, malo su udavili sa stvarima koje su valjda samo njima koncertni aduti, ali dalo se i to izdržati.

No, kad je trebalo, zvučalo je odlično. Nakon čudnog izbora za otvaranje koncerta („Raise Your Hands“), vriska je prodrmala truli stadion kad je krenula „You Give Love a Bad Name“, napirlitani hit s prijelomnog albuma „Slippery When Wet“ i od tada je 50-godišnjem Jonu, koji je pošteno otpustio glasnice tek na polovici koncerta, publika do kraja spektakla jela iz ruke. „Bad Medicine“ je još jedna koja je prodrmala slabašnu konstrukciju istočne i zapadne tribine, nesretna „Blaze of Glory“, mora joj se priznati, i dalje je jedna od Jonovih najviših autorskih dosega, prastaru „Runaway“ odradio je pomalo za svoju dušu, a u prvom dijelu koncerta našla se i „It’s My Life“, kao i „Lay Your Hands on Me“, veliki hit, koja je, pak, dosadna bila nekad koliko i sad.

Richie Sambora (Foto: Zoran Stajčić)

Lider benda, kojega je nazvao po sebi samom, nije neki govornik, a voli i populističke trikove poput ulaska među publiku na polukružnom produžetku pozornice. No, to je funkcioniralo. „I’ll Be There For You“ u takvoj je napola intimno stvorenoj situaciji odradila svoj dio u stvaranju masovne eurofije, a ni „Bed of Roses“ nije odmogla.

Dobri stari alkos Richie Sambora, taj objekt žudnje polovice stadiona, koji je – svaka mu čast – smuvao i jednu Heather Locklear, umalo da se zbog najnovije rehabilitacije nije pojavio u Hrvatskoj. A to bi za ovaj koncert, prvi zagrebački, značilo upola slabiji ukupni dojam. Jer, svaka čast kuleru Ticu Torresu na bubnjevima i Davidu Bryanu na klavijaturama, no za pravog fana, kakvih je jučer bilo u izobilju, Bon Jovi su – Jon i Richie, pa tek onda svi ostali. Samborina smirenost protuteža je Jonovoj pretjeranoj razdraganosti, a koliko god većinu njegovih riffova malo dijete skine za dva dana (a i na Guitar Herou su među lakšim zadacima), Richie je nezamjenjivi temelj moćnog zvuka koji se jučer razlijegao Maksimirom.

Jon Bon Jovi (Foto: Zoran Stajčić)

Jedna stvar ostala je nejasna – zborno pjevanje odredilo je veći dio ovog koncerta, no negdje je zapelo na „Wanted Dead or Alive“, njihovoj vjerojatno najboljoj pjesmi, u kojoj je Jon Bon Jovi uporno forsirao publiku da ga vodi, ali nekako nije išlo. Zato se sve nadoknadilo na odjavnoj „Livin’ on a Prayer“, najboljem trenutku večeri, kada vam i trnci po tijelu sugeriraju da je to što slušate i gledate izvanserijski.

Što se maksimirskih koncerata tiče, Bon Jovi stvorio je atmosferu koju U2 nije imao ni blizu. A budući da humanitarac Bono ovih dana opasno mulja s porezom, bogohulno ću priznati da mi je smiješni Jon trenutačno ipak draži. Uspio je tek zaraditi pokoji zvižduk iz publike kad je na ekranu uz Obamino ime bila ispisana riječ „freedom“, no nema veze, do New Jerseyja ipak stižu strogo kontrolirane informacije. Možda on i jest lider američke inačice Parnog valjka, no omiljeni rock kauboj podignute je glave iz Zagreba mogao odjahati u suton…

  • 3
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X