Umro je srpski pjevač, pjesnik, kantautor i provokator Bora Đorđević. Sudeći po svojim izjavama koje je dao stanovito vrijeme prije smrti, bio je svjestan da mu je životna utakmica u sudačkoj nadoknadi, i da očekuje završni zvižduk glavnog suca u crnom. Djelovao je kao netko tko se pomirio s vjerojatno najgorom vijesti koju može čuti u životu i teško je bilo ne osjetiti divljenje prema duhovnoj snazi čovjeka koja prihvaća neizbježno.
Više će problema biti u prihvaćanju njegovog lika i djela. Koliko je osoba bilo u Borisavu Đorđeviću, rođenom 1.11.1952. u Čačku? Naviknuti smo da od pokojnika pamtimo samo najbolje, no kod Đorđevića to neće biti moguće, zato što su njegovi najgori momenti i dalje škola za nove generacije na temu što se nigdje, nikako i nikada ne bi trebalo raditi. Bilo bi sjajno da je više ljudi naučilo na njegovom primjeru i ono dobro i ono loše, no to je tema za neka druga vremena.
Ja nisam pesnik slomljenog srca, mirisnih polja i cvetnog maja, ja sam pesnik što voli da prca, meni inspiracija dolazi iz jaja (Bora Đorđević)
Kad se kaže “Bora legenda”, najčešće se misli da je Đorđević legenda lakonskog, satiričkog i duhovitog izraza kojim je iznosio nepopularne istine na svjetlo dana. Iako je najviše upamćen po radu u sastavu Riblja čorba, to nije bio jedini njegov bend. Bio je akustičarskim folk grupama Zajedno, Suncokreti, Rani mraz (45 dana s Đorđem Balaševićem), i u njima je brusio svoj izričaj. Tim dotjeranim (vrlo preciznim) uličarsko kafanski izričajem su pjesme sastava Riblja čorba tako besramno bile blagoslovljene u periodu od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Đorđević je tako gordo pjevao o destigmatizaciji osoba sa psihičkim tegobama (“Mirno spavaj”), nije se libio govoriti o obiteljskom zlostavljanju (“Odlazak u grad”), o životu na tuđoj grbači (“Vrlo, vrlo zadovoljan tip”) o teškoći komuniciranja vlastitih emocija (“Rekla je”), o licemjernim malograđanskim odgoju (“Mangupi vam kvare dete”), o problemima prilagodbe prilikom služenja vojne obveze (“Kako je lepo biti glup”). Prema sebi nije puno blaži: otvoreno je govorio o svojoj povrijeđenoj taštini (“Dva dinara, druže”), nemogućnosti ostvarivanja bliskosti (“Neću da ispadnem životinja”), o lažnim komplimentima i površnim emocijama (“Ravnodušan prema plaču”), a to je tek početak priče o nizu pet izvrsnih albuma i naramku fantastičnih singlova. Njegov pjesnički senzibilitet je bio grub, komunikacija birtaška i politički nekorektna, no dok je Đorđević uspijevao balansirati solidarizirajući se s ljudima iz ranjivih skupina, pjesme su disale punim plućima i davale poseban i potreban kut gledanja na razne životne situacije “narodima i narodnostima” tadašnje Jugoslavije. Kad je počeo nastupati s pozicije moći koji provocira ranjive, pjesme su mu gubile na snazi i iz zaštitnika slabijih bi postajao siledžija. Upravo između ta dva pristupa smjestila se njegova najpoznatija pjesma “Pogledaj dom svoj, anđele” koja i dan danas izaziva prijepore – je li to huškačka pjesma ili ne, ocijenit će svatko za sebe, iako stihovi “budi anđeo osvete, neka na svojoj koži osete šta znači beda, strah i bol” zlokobno najavljuju patnje brojnih ljudi raznih nacija na području nekadašnje Jugoslavije. Čovjek s kojim su ga uspoređivali, Bob Dylan, par godina poslije “Anđela” sa svojim drugarima je pjevao “it’s all right, remember to live and let live, it’s all right, the best you can do is forgive.”
S muzičke strane, u to se doba Đorđević nadahnjivao klasičnim hard rock obrascima i kantautorskim akustičarskim rješenjima koji će uz rjeđe ekskurzije u koračnice, narodnjake, kabaret, ostati zaštitni znak Čorbe. Osim u stihovima, bend Riblja čorba će se mimoilaziti s novim muzičkim trendovima ostajući vjerna glazbi koja ju je formirala.
Kao tekstopisac bio je svaštar. Pisao je brzo i mnogo, za svoj bend, za druge pop i rock zvijezde (surađivao je i s Gibonnijem u pjesmi “Daj ne pitaj” pjevačice Viktorije), ali i za narodnjake (“Sinoć sam po’ kafane popio” je bio hit za Željka Bebeka). Poznata je priča kako je sastavu Generacija 5 dao tekst za hit “Dolazim za 5 minuta”. Dok je odsluživao vojnu obavezu u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u posjet su mu došli članovi sastava s molbom da im napiše tekst, i u roku od 5 minuta je Generacija 5 dobila pjesmu.
U drugoj polovici osamdesetih bilo ga je svugdje: po dječjim emisijama, a i okušao se u onom što bi se danas nazvala stand up komedija i njegova kaseta “Bora priča gluposti” je stekla solidan kultni status. Otprilike u to vrijeme se družio s kolegama po peru, šest godina mlađim Zoranom Predinom i 14 godina starijim Arsenom Dedićem. Kantautorske večeri su stekle veliku popularnost, Dedić bi došao s profesorom Bulićem, a Đorđević s gitaristima Čorbe Vidojom Božinovićem Džinžerom i Nikolom Čuturilom, no između tri kantautora iz tri različite republike ubrzo rat je stao.
Teško je mom drugu
Časnom Bori čorbi
Glava mu je na ramenu
A on bi htio da mu je u torbi(Arsen Dedić)
Bora Đorđević priča gluposti
Krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća prestaje neko ljepše i sretnije vrijeme za Boru Đorđevića. Glazbeno nezanimljivi albumi s minimalno muzičke inventivnosti, povremeno s kojom izvrsnom pjesmom nisu rijetkost pogotovo u dugim karijerama rock sastava, no sunovrat moralnih vrijednosti je učinio svoje. Kritička oštrica autora Bore Đorđevića je naglo otupila i velik dio publike je počeo osjećati “čuđenje u svijetu”: kako je moguće da jedan tako pametan i elokventan tip završi u zagrljaju posljednjeg utočišta sviju hulja. Vjerojatno dio odgovornosti za to snose sve slabije prikriveni problemi s alkoholizmom (o kojima je javno govorio), no već je ogromna šteta bila počinjena i u Hrvatskoj, Sloveniji i dijelovima Bosne i Hercegovine je ostao upamćen po posrtaju pred dijaboličkim sjajem srpskog šovinizma. Previše tapšanja, klicanja “Boro, legendo” i sve banalnije prvoloptaško pjesništvo koje je uspješno nalazilo svoju publiku (koja nije nužno bila ista ona s ranih albuma Riblje čorbe) je uljuljkalo Đorđevića da nastavi sa svim onako kako je bilo jučer, ili sinoć. Zarada je kapala, vremena su bila krizna, trebalo je platiti račune i Đorđević nije bio jedini intelektualac koji je svoju etiku zamijenio ekonomijom, ali je to učinio na najlakši, najnaivniji i najmaligniji način. Zapravo, najgore što mu je uspjelo je da je iznevjerio dio svoje publike kojoj su šovinistička orgijanja bila zadnja stvar koju bi očekivali od Bore Đorđevića. Koliko je Đorđevićev kompas otklizao, najbolje govori činjenica da je krajem osamdesetih snimao i nastupao sa Zoranom Predinom i Arsenom Dedićem, da bi se samo par godina poslije toga valjao kraj grmlja s Bajom Malim Knindžom.
Tu, u hotelu blizu stanice, vole me svi koji pređu preko granice
Nešto sam slabiji na domaćem terenu, iako imam jeftiniju cenu
Ja sam samo kurva, duplo golo, ja sam malo dete
Ja velika nula, duplo golo, od glave do pete(Bora Đorđević)
Riblja čorba u to doba se probila vrlo visoko u konkurenciji promocije niskosti i mržnje. Iako će se u hrvatskim medijima često spominjati Đorđevićevo podržavanje okupacije Hrvatske (i nije bio jedini u tome), to nije ni jedino ni najgore što je Đorđević nekome javno izrekao. Iako je “Letovanje” i “E, moj druže zagrebački” (snimljeno sa skupinom Minđušari) često spominjano u medijima, gore od tog je stravični trash hit, pjesma “Ćuti, ćuti, ujko” s Bajom Malim Knindžom, a vjerojatno najgore u njegovoj zbirci radova nazvanoj “Bolje da to nikad nije objavljeno” jesu stihovi “Šiptari se kote, jebem te, živote” iz pjesme “Danas nema mleka” (inače obrade “No Milk Today” skupine Herman’s Hermits). Iz njegovih poratnih izjava dade se naslutiti da je reterirao, da samo treba skupiti snage i javno ispričati se, a onda, 2012., stigla je titula četničkog vojvode i to je, čini se, stavilo točku na bilo kakve organizacije koncerata u Hrvatskoj.
U 21. stoljeću Riblja čorba je nekoliko puta nastupala blizu slovensko-hrvatske granice. Osobno sam bio 8.11.2014. u Ljubljani i 19.3.2016. u Brežicama. Bili su to profesionalno odsvirani i otpjevani koncerti, grupa je prezentirala svoj gotovo viteški odnos prema rock’n’rollu koji se zrcalio u stavu “sviramo dok ne umremo”. Đorđević je nakon nacional-šovinizma našao nove “žrtve” – seksualne manjine, koje je podbadao taman na dozvoljenoj granici izražavanja. Na verbalnoj razini nikad nije bilo rečeno ništa sporno, no na neverbalnoj se doimalo da se Bora sprda na već viđenom i poznatom nivou kafanskog intelektualca.
U nekoliko je pjesama pjevao o svojoj smrti. Najpoznatija je “Ravnodušan prema plaču”, koja, osim crnog humora, bar u očima potpisnika ovog redova, zrcali oveće razočaranje društvom, i iz ove perspektive, kao da je digao ruke od moći zajednice da pozitivno utječe na pojedinca. Druga je najnovija, “Dve gitare”, u kojoj se oprašta s publikom, ne bez crnog humora i uz dirljivu količinu poniznosti. Treća je pjesma “Radiću šta god hoću”, s ponajboljeg albuma kasne Čorbine faze, “Minut s njom”. U pjesmi jasno pjeva “radiću šta god hoću, ko će da mi zabrani, napiću se i pevaću na sopstvenoj sahrani”. Bilo dobro ili loše, Đorđević je u životu radio što je htio. Probali su mu zabraniti, uglavnom nisu uspijevali. Ostalo je da se napije i pjeva na vlastitoj sahrani.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
