U srijedu 4. rujna otišao je najkontroverzniji karakter ex-Yu rocka.
Ima ona legendarna scena bez ijedne izgovorene riječi u filmu „Balkanski špijun“ kad se šest Čvorovića spušta žustrim koracima nizbrdo, a prema njima u istom broju i formaciji hoda ekipa pankera. Kad su već na nekoliko metara jedni od drugih, Ilija i Đuro Čvorović brzim potezima raskopčaju dugme sakoa kako bi se ukazale drške pištolja zadjenutih za pojas. Pankeri su im se samo izmaknuli s puta i pogledom bez riječi ispratili prolazak te lucidne ekipe u njenom naumu da sistem brani tako što će se ogriješiti o njegove zakone. To je ukratko najslikovitiji opis situacije pred raspad Jugoslavije u smislu kako se urbana kultura postavila kad su se niotkuda pojavile kojekakve ekipe „rođaka“ i nasilno preuzele stvari u svoje ruke.
Naime, u to vrijeme su pankeri bili na glasu kao nezgodni i rabijatni likovi, a sjećam se jako dobro i prvog gledanja tog filma u kinu upravo na toj sceni koja izgleda kao početak nekog revolveraškog obračuna iz westerna i u kojoj niti jedan redatelj westerna ne bi radio nikakav preokret jer je to situacija kad se obračun ne može izbjeći. No redateljski tandem Dušan Kovačević i Božidar ‘Bota’ Nikolić baš su to iskoristili za twist i time skinuli famu rabijatnosti pripadnika rock plemena u uličnom sučeljavanju s kadrom obavještajaca (nebitno, jesu li bivši ili aktivni u službi) koji će uskoro svima krojiti sudbine i prekrajati granice. Tako je to izgledalo na početku; sva ta ekipa drčnih rokera vječito spremnih za provokacije samo se sklonila u stranu pred nacionalističkim vatrama.
Bora Đorđević, lider Riblje čorbe koja je tijekom osamdesetih izborila status najopakijeg elementa društvene kritike s njim na čelu, je simbolično kazano bio doslovce prvi iz jugoslavenskih kontrakulturnih redova koji se izmaknuo u stranu pred nadolazećim agendama mraka, a potom i prvi koji je postao svojevrsni glasnogovornik iste. To je bio trenutak kad se raspao jugoslavenski rock. To je bio trenutak kad je emotivno razjebani „Anakin Skywalker“, koji je tako vješto znao dočarati patnju i besmisao i kojeg je kontrakultura pratila kao jednog od bogova jugoslavenskog rock Olimpa, postao šegrt tamne strane, tj. „Darth Vader”.
S tom tranzicijom njegove riječi i stihovi postali su mračno i grubo verbalno oružje, ali u rukama nekih drugih sila. Prokleto je precizno i vulgarno gađao točke drugih naroda i etničkih grupa i uspješno postizao da krv proključa onako kako i inače proključa kad se nekog grubo i nehumano uvrijedi. No i to je imalo svoju cijenu, obzirom da je postao svojevrsni emotivni invalid, lišen empatije, izgubio je auru pjesnika. Zauvijek.
Pjesnik je bio točno do onog trenutka kad je postao gorljivi nacionalist. A bio je neprikosnoveni talent. U rangu Đorđa Balaševića s kojim je zajedno i započeo karijeru, da bi potom njih dvojica potpuno promijenili uloge u devedesetima po dotad neviđenom scenariju. Balašević je suprotno ulozi pop pjevača bio najagilniji antimiloševićevski faktor na sceni, a Đorđević je suprotno ulozi rock buntovnika bio šegrt militantne politike.
Malo je reći da sam volio Čorbu, dapače oni su mi kao klincu bili prva stanica prema domaćem rocku, u smislu da tu postoji netko tko tako vješto artikulira bunt i u stanju je dobro producirati ploču, što je bilo dovoljno da mi otvore put i prema drugima, a vjerojatno je prva zbirka domaće poezije koju sam u životu svojevoljno kupio bila Borina knjižica „Hej Sloveni“.
Ako je neki domaći bend davao kompletnog sebe na pozornici zagrebačkog Doma sportova, gdje sam ih redovno pratio tijekom osamdesetih, to je bila Riblja čorba, jer koliko god Đorđević bio karizmatski lirik, toliko je bio i izdržljivi rock frontmen koji nije odlazio s pozornice dok nije otpjevao sve, što bi se reklo; u ime naroda (koji se na tim koncertima okupljao).
Utoliko mi je i teško pao taj njegov kasniji preobražaj, kao što i danas nakon što je napustio ovaj svijet vjerujem da je tim tadašnjim činom (koji držim kukavičkim, što god tko mislio) odustao od sebe kao čovjek. Time je odustao biti još veći nego što je dotad bio. Jer također smatram da je istog dana kad se ujutro probudio kao gorljivi nacionalist (a večer prije otišao u krevet kao roker), zadao ogroman udarac rocku u Srbiji koji se ubrzo morao ponovno roditi kad su baklju njegove pravednosti s glavom u torbi preuzeli svi okupljeni oko antiratnog projekta Rimtutituki zbog čega su svi oni koji su preživjeli, jer neki nisu, kasnije bili među prvim ambasadorima dobre volje izvan granica matične zemlje tijekom poraća. Đorđević je, da tako kažem, svoj „žeton“ za tako nešto zauvijek proćerdao po sistemu „Ostani đubre do kraja“.
Moj prvi ujedno i jedini profesionalni susret uživo s njim zbio se 2012. godine u jeku održavanja Schengen Festa u slovenskoj Vinici, doslovce na samoj granici s Hrvatskom. Taj festival je običavao stilski i svjetonazorno spajati sve i svašta, između ostalog i „zabranjeno voće“ za Hrvate kao što je Riblja čorba. U nekih desetak minuta koliko sam dobio za intervju za ovaj, tada novi i nadasve nepoznati, portal nije bilo pretjerano manevarskog prostora, no stekao sam dojam da je Đorđević bio u nekom apologetskom modu; nekadašnji tvrdi nacionalistički stavovi bili su potpuno razvodnjeni jer su ratne fanfare donijele sasvim drukčiju „muziku“ u post festumu od one koja je početkom devedesetih bubnjala u mnogim glavama zadojenim nacionalizmom. Nitko nije dobio svoju sanjanu veliku državu, već prćije nesposobne za pružiti iole poštenu zdravstvenu skrb svojim građanima s BDP-ovima u rangu afričkih zemalja. Čak je bio i pomalo sjetan po pitanju vremena iz osamdesetih.
O samom nastupu sam tada između ostalog napisao: „Koncert je započeo s „Ravnodušan prema plaču“ koju je izveo svirajući akustičnu gitaru. Nakon tog uvodnog simboličnog vlastitog pogreba počeo je show Riblje čorbe koji se naravno uvelike razlikovao od onih koncerata iz 80-ih. Sve je prilagođeno Đorđevićevim godinama, no on je ipak pokazao zavidnu energiju i glas ga još uvijek dobro služi. Na set listi se u solidnom broju našlo pjesama s početka Čorbine karijere, socijalno angažirane himne poput „Dva dinara druže“ i „Lutka sa naslovne strane“, kao i „Nemoj srećo, nemoj danas“, „Ostaću slobodan“, „Volim, volim, volim, volim žene“ i „Vetar duva“. Službeni dio koncerta završio je s „Pogledaj dom svoj anđele“, najboljom pjesmom Riblje čorbe po Borinim riječima i na Schengenfestu, da bi još jedno poentiranje na bisu bilo s „Ostani đubre do kraja“.
Vjerojatno najzanimljiviji dio za hrvatske čitatelje jest: u kakvoj fazi je trenutno Đorđevićev nacionalni libido i što je bilo s tim dijelom njegovog imidža na koncertu. Tu je svakako evoluirao. Za početak, najviše se sprda sa Srbima i Srpstvom. I to brutalno. Učinio je to u prvom dijelu koncerta čitajući stihove pjesme „Kad bi Srbija bila kao Kina“ koju je završio stihovima „Naučno je dokazano Srbin je lud, Srbin je proklet, jednom ga ubiješ, on dođe opet“.“
Njegov kraj, koji su i hrvatski mediji (za mene pomalo neočekivano) pratili kao bolnički reality show, jer je valjda svaki klik važan, je u najmanju ruku donio proturječje onoj njegovoj poznatoj izjavi iz devedesetih kojom je vrijeđao Slovence nazivajući ih bečkim konjušarima, jer ne samo da je svoje posljednje godine proveo kao žitelj Slovenije, u kojoj nije imao nikakvih neugodnosti, već je i umro u Ljubljani, što će zauvijek ostati upisano kao posljednji fakt njegova života.
Za kraj, mislim da je daleko manje važno sada vagati koliko je bila duboka kontroverza njegovog života (bila je preduboka), ali je daleko važnije sagledati rakurs o tome koliko je sudbina u stanju unerediti životni put nacionalista, upravo onih koji naivno pomisle da su njihove sudbine iznad sudbina drugih i drugačijih. I onda skončaju na brižnim rukama onih koje su vrijeđali za života.
Kraj životnog puta Bore Đorđevića je poučna priča o tome što donosi šovinizam na ovim prostorima. Jer da Bora nije kusao tu „čorbu“ u životu, onda zasigurno sad kad ga više nema, nitko ne bi mogao izgovoriti onu poznatu crnogorska izjavu koja se ironično običava izgovoriti na sahranama problematičnih ljudi: „Bolji nijesi mogao biti.”
No on je sad ionako u potpunosti ravnodušan prema plaču.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
