Gledanje ovog uratka zabavno je koliko i kolonoskopija.
Još od početka devedesetih i zloglasnog filmskog transfera brkatog vodoinstalatera Super Marija na veliko platno, adaptacije videoigara su predstavljale kreativno i financijsko dno Hollywooda, simbolizirajući svu lijenost i nekreativnost industrije snova te generiravši odreda katastrofalne uratke koji nisu uspijevali zadovoljiti ni strastvene fanove određenih igara, kao ni običnog gledatelja koji nije nikad ubacio kovanicu u arkadu.
Godine su prolazile, a grozni filmovi su se samo redali dok su se adaptirali svi mogući žanrovi: od horora (“Resident Evil”, “Silent Hill”), tučnjava (“Street Fighter”, “Mortal Kombat”), akcijskih igara (“Doom”, “Hitman”)… Čak je i najgori redatelj današnjice, zloglasni Uwe Boll dao svoj obol s tri užasna filma (“Bloodrayne”, “Alone in the Dark”, “Postal”), dok je možda jedini uspješan primjer prijelaza s joysticka na velika platna iz tog perioda bio “Tomb Raider” iz 2001. godine, najprije zahvaljujući karizmi tad najpopularnije glumice Angeline Jolie.
Gejmeri poput mene dva su desetljeća kukali i cmizdrili na taj silan šrot, dok se ostatak svijeta pitao što uopće ima u tim blentavim igricama sve do 2019. godine i filma “Detective Pikachu” koji je pokrenuo pozitivan trend i gdje je filmska industrija konačno uvidjela potencijal koji ima pred sobom ako angažira sposobnije autore i odobri veće budžete. U međuvremenu video igre su od crne ovce postale zlatnom kokom, da bi svoj financijski vrhunac doživjele prošle godine s novom verzijom “Super Marijaa” (koji je zaradio milijardu i tristo milijuna dolara i bio drugi najgledaniji film u kinima odmah iza određene lutke), a kritičarski s dvije izvrsne serije “The Last of Us” i “Fallout”.
I onda se pojavi “Bordelands”, katastrofalan i jedva gledljiv uradak koji savršeno simbolizira sve ono što je svih ovih godina bilo toliko pogrešno u adaptaciji video igara s nerazumijevanjem ili potpunom nebrigom za izvorni materijal, užasnim računalnim efektima, katastrofalnim castingom te grozno dosadnim, loše napisanim i bolno predvidljivim scenarijem. Zbog svega toga, gledanje ovog uratka zabavno je koliko i kolonoskopija.
Ima li uopće smisla prepričavati radnju filma koji na rajčicametru ima 10 %, na IMDb-u ocjenu 4,6 i koji na uloženih 120 milijuna uspio zaraditi jedva dvadeset i pet? Sigurno ne, ali ću u što kraćim crtama prepričati radnju, učinivši možda time dobro djelo nekome tko ga zbog toga neće pogledati.
Zao tip sumanutog imena Deukalian Atlas (Edgar Ramirez) angažira lovkinju na glave Lilith (Cate Blanchett) da vrati njegovu kćer Tinu (Ariana Greenblatt) koja je izgubljena negdje na planeti Pandora, opakom mjestu gdje obitavaju razne beštije kako u životinjskom tako i ljudskom obliku. Mlada dama je silno bitna jer je navodno neka odabrana djevojka koja u sebi ima DNA vanzemaljaca zbog čega ona jedina može otvoriti the vault, mitsko i dosad neotkriveno mjesto koje čuva razna blaga.
Umjesto da izvrši svoj zadatak, Lilith se udruži s Tinom, njenim spasiteljem, bivšim vojnikom Rolandom (Kevin Hart), nekim golemim komadom mesa koji jedva progovori Kriegom (Florian Munteanu), morbidno iritantnim robotom Claptrapom (Jack Black) i – prema riječima same glumice – autističnom Tannis (Jaime Lee Curtis). Veselo društvance samo odluči otvoriti vault, te kako film ne bi završio nakon 20 minuta, jer eto nisam te sreće, moraju pronaći tri ključa.
Jedan iz nikad objašnjenih razloga već imaju, drugi pokupe nakon vrlo neinventivne akcijske sekvence a treći ključ je naravno sama Tina. Ili? Dođe tako do jednog twista za koji nikoga nije briga, i neobjašnjive završne akcijske sekvence i naši junaci na krovu uz vatromet i puno alkohola slave što nisu ništa našli i što zapravo nisu ništa učinili. Nešto što ću i ja morat napraviti nakon gledanja.
“Borderlands”, popularni serijal koji u 15 godina postojanja broji sveukupno sedam igara, nije nikad bio poznat po kompleksnoj i posebno zanimljivoj priči, no sa svojom vrlo šarenom estetikom, specifičnim i poprilično infantilnim humorom kao i karikaturalnim over the top likovima, nudio je i više nego dovoljno materijala za barem zabavan uradak. Nažalost, ni jedna od tih komponenti ovdje nije prisutna niti u tragovima.
Film izgleda užasno jeftino s nevjerojatno lošim i neuvjerljivim CGI efektima i potpuno je nejasno na što je 120 milijuna uopće utrošeno. Humor je potpuno nepostojeći, bez ijednog smiješnog štosa ili pošalice, gledatelj je osuđen na neduhovite dijaloge nezanimljivih likova u interpretacijama ili netalentiranih, ili potpuno nezainteresiranih glumaca.
Ni izbor Elija Rotha za redatelja nimalo ne pomaže ovoj blamaži jer je jedan od najvećih holivudskih prevaranata današnjice i vrlo netalentiranim autorom koji se sprijateljio s pravim ljudima (Tarantino i Rodriguez) i proslavio se “Hostelom”, degutantnom i gnjusnom eksploatacijom nepotrebnog nasilja čiju popularnost do danas ne mogu shvatiti, a tko god mi kaže da voli taj film, za mene automatski pada na onim psihotestovima koje smo svi morali ispunjavati za vojsku.
Jedino je pitanje je li Roth lošiji redatelj kada su u pitanju akcijske sekvence ili “humoristčni” momenti, budući da pokazuje šokantnu razinu amaterizma na oba područja. Akcije ima napretek, kako bi se prikrio nedostatak ikakve fabule, ali je nevjerojatno sterilna, anemična, dosadna i strašno dugo traje, dok svake duhovitosti lišava redateljev potpuni nedostatak osjećaja za tajming i komediju, pa ugledni glumci izgovaraju rijetko budalaste rečenice na koje se ne može nasmijati nitko od prvog razreda osnovne škole naviše.
A kad smo kod tih uglednim glumaca, svi oni moraju hitno uručiti otkaz svom agentu ili na bilo koji način uništiti inkriminirajući sadržaj pomoću kojega su ih ucijenili da igraju u ovoj lakrdiji. Dvostruka oskarovka (trebala je biti trostruka, ali dosta sam o tome tupio) Cate Blanchett je potpuno pogrešan izbor za ulogu Lilith te većinu filma ima izraz lica kao da i je sama tog svjesna. Uostalom, izjavila je da je pristala na ulogu “jer je poludjela provodeći vrijeme kod kuće za vrijeme Covida”. Curtis bi trebala glumiti briljantnu i mušićavu znanstvenicu, a zapravo ničemu ne pridonosi dok uglavnom stoji sa strane potpuno zbunjenog pogleda. Vrlo je tužno gledati ovakve dvije glumačke veličine zajedno u kadrovima kako blebeću kojekakve gluposti o izvanzemaljcima.
Krieg je dosadna verzija Groota (dokle smo došli kad je stablo koje može izgovoriti jednu rečenicu pozitivan primjer nečega?), a Greenblatt je netalentirana glumica kojoj je plafon “One Tree Hill”, pa kad to spojite s likom koji nosi zečje uši i najviše voli plišane igračke i bombe, dobijete jednu od najgorih pojava na velikim ili malim ekranima proteklog desetljeća, ali čak i unatoč svemu tome nije najiritantniji lik u filmu.
Ta čast pripada Claptrapu koji je i u svim igricama bio užasno naporan lik. U “Borderlands 2”, najboljoj igri iz cijelog serijala, čak je okarakteriziran kao pogreška. A pogreška je još veća takav lik brbljavog i napornog stvora naspram kojega je i Jar-Jar Binks urnebesan, povjeriti Jacku Blacku koji je ovdje zorno demonstrirao sve svoje najgore tendencije i koji je više nego dovoljno opravdanje za izlazak iz kina. Najmanje loš u cijelom tom metežu je Kevin Hart, a to je konstatacija za koju nisam nikad mislio da ću je napisati.
Kao što sam ranije spomenuo Groota, cijeli film se doima kao vrlo jeftina kopija “Guradians of the Galaxy” i samo uspijeva apostrofirati koliko je James Gunn zapravo kvalitetan pisac te koliko je njegova trilogija superiorna ovakvom ili sličnim pokušajima kopiranja njegovog modela spajanja karakterno dijametralno suprotnih otpadnika s margina društva.
Kako ne bi bilo da samo kritiziram i pljujem po filmu, moram naglasiti jednu veliku vrlinu, a to je da je gotovo sat vremena kraći od “Rebel Moona” te ne pati od tolike količine samodopadnosti. Dok je Snyder, koji izgleda ima deluzijski poremećaj, mislio da snima novi “Star Wars”, ovdje su barem svi svjesni u kakav užas su se upustili. Uostalom, činjenica da je uz Rotha kao koscenarist potpisan nepostojeći Joe Crombie, jer netko mudar nije htio da se njegovo ime veže za ovu profanaciju svih osjetila, govori da je riječ o sramotnom proizvodu koji nikada nije trebao ugledati svijetlo dana.
Ja ću se na ovaj članak ipak potpisati i nakon toga ću, kao i naši junaci, morati nešto popiti. Samo bez vatrometa. Doista nemam što slaviti.
Ocjena: 1/10
(Lionsgate Films, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
