Dame i gospodo, lijepo se zabavite s Božom, samo nemojte misliti da ste došli na sevdah.
Dan poslije rasprodanog prosinačkog koncerta u sarajevskom BKC-u, gdje je najavio album „Sevdahology“, Božo Vrećo gostovao je kod popularnog televizijskog voditelja Senada Hadžifejzovića u programu Face TV. Ničim izazvan Božo je već u drugoj minuti opširnog prime time intervjua izvalio nešto što bi ga moglo trajno zavaditi sa sarajevskom čaršijom. „Ja od samog početka, možda nikada nisam prihvaćen zato što nisam musliman. Ja još uvijek u ovom gradu sam Srbin koji se bavi sevdalinkom. U ovom gradu postoji uvriježeno pravilo da sevdalinku može izvoditi samo musliman, 80% stanovnika ovoga grada misli tako“.
Bila je to gramatički neuredna, ali sadržajno zanimljiva i provokativna izjava. Neobičan način za podizanje medijske prašine uoči izlaska novog albuma s proračunato oštrim riječima koje će svakako dobiti jači odjek od PR kampanje Croatia Recordsa. Jedino ostaje nejasno kako je Božo Vrećo iskalkulirao da na svojoj strani ima 20% sugrađana koje zanima sevdalinka. Postotak odanih fanova i simpatizera vjerojatno je znatno manji budući da je kapacitet BKC-a oko 800 sjedećih mjesta, što na njegovim koncertima uglavnom popunjava liberalna gradska kulturna elita zaokupljena neprestanom borbom da se mukotrpno sačuvani sarajevski urbanitet ne pretvori u rurbanitet.
U tom kontekstu ekstravagantni Božo Vrećo izvrsno prolazi kao maskota liberalnog Sarajeva, ali on bi očito htio puno više. Barem da ga uzmu za headlinera open air festivala Sarajevo Sevdah Soiree koji je u dva ljeta postao najprestižnija i najpopularnija manifestacija sarajevske sevdalinke. Prvo izdanje Sarajevo Sevdah Soiree festivala na vratničkoj Žutoj Tabiji obilježili su Mostar Sevdah Reunion i Divanhana, a još uspješnije drugo maestralna Amira Medunjanin i neprolazna Hanka Paldum.
Zašto su organizatori sarajevske smotre sevdaha dvaput zaobišli Božu Vreću koji već desetak godina živi i radi u Sarajevu? Samo zato što nije musliman ili ipak zato što odavno nije pravi sevdalija? Božo se na samom početku profesionalne pjevačke karijere, kad je bio primljen u sarajevski sevdah jazz bend Halka, fakat uspio dokazati kao vrhunski samouki interpretator prastarih napjeva preuzetih iz bosanske narodne baštine i autoriziranih evergrina mahom izvučenih iz pjesmarica Joze Penave i Radeta Jovanovića, dvojice možda najplodnijih kompozitora zlatnog doba sevdalinke 1950-ih i 1960-ih.
Legendarni Jozo Penava (1909 – 1987) treći je sevdalija, nakon Zaima Imamovića i Safeta Isovića, koji je dobio ulicu u Sarajevu. Zapamćen je kao veliki autor s opusom od 300 pjesama, producent, aranžer, jedan od osnivača Radio Sarajeva i dugogodišnji voditelj radijskog tamburaškog orkestra, dobitnik svih mogućih gradskih i republičkih nagrada i priznanja u socijalističkoj epohi. U biografiji najvećeg doajena sevdalinke Safeta Isovića zabilježena je interesantna opaska kako je čak i on u svojim mladim danima na pjevačkoj audiciji kod Joze Penave prošao tek iz drugog pokušaja.
Kako bi se na toj spartanski strogoj audiciji snašao Božo Vrećo? Ako bi krenuo sa svojim materijalom prikupljenim za „Sevdahology“ ne bi trebao ni dolaziti u stare prostorije Radio Sarajeva. Ovo je album na kojem se opet pokušao predstaviti kao veliki sevdalija i još veći umjetnik, a ispao je samo najveći ublehaš. U sarajevskom govoru ubleha je jednostavna skraćenica za presipanje iz šupljeg u prazno. Ublehaš je u prijevodu hohštapler ili fejker. Cijeli album „Sevdahology“ zvuči kao pokazna vježba iz ublehologije.
Najstarije pjesme iz ovog ciklusa „Po ladu, po zaladu“ i „Čemerika“ premijerno su objavljene prije dvije godine, a u međuvremenu su kao najavni singlovi puštene u promet „Sevlija“, „Jovan“ i „Ibadullah“ pa je unaprijed bilo jasno da je samozvani misionar Božje ljubavi ovoga puta zagrizao opasno prevelik zalogaj. Kantautorski album s 10 pjesama razokrio je sve njegove slabosti.
Ugledni gosti Miroslav Tadić i Matija Dedić ovdje su uglavnom beskorisni. Postavivši „Sevdahology“ kao one-man-show kompozitor, tekstopisac i producent malog kalibra uletio je na jakom ego tripu u jedno od najpretencioznijih domaćih izdanja nakon davno otpisanih konceptualnih simfo rock umotvorina. U finalnim miksevima dobio je samo balkanski etno ćušpajz s egzotičnim orijentalnim začinima. U njemu je najmanje lokalnih mirisa i okusa, a bez njih ne može biti ni sarajevskog sevdaha.
Nije tajna da Sarajevo ima puno problema s fragilnim međunacionalnim i međukonfesionalnim odnosima. Korijen svega su stravične posljedice ratnih razaranja koje nikad nisu potpuno sanirane i iluzorno je očekivati da bi se latentno napeta situacija na tom polju mogla uskoro promijeniti. Međutim, sevdalinka nikako nije dio te situacije. Tradicionalna bosanska i hercegovačka gradska ljubavna pjesma pretrpjela je tešku havariju u doba kad su po BiH gorjeli gradovi i ranih 1990-ih bila je u opasnosti da zauvijek nestane kao što je 1940-ih nestala stara grčka rembetika.
Od tri priznate škole sevdaha banjalučka je nažalost izgubljena u etničkom čišćenju, dok su mostarska i sarajevska uspješno restaurirane. Poslijeratnu obnovu pokrenuo je 1999. godine Mostar Sevdah Reunion istoimenim albumom koji je najedanput izmjestio sevdalinku na suvremenu world music scenu. Domišljati Hercegovci zapravo su htjeli dati odgovor na Buena Vista Social Club, ali njihova je inicijativa izazvala dalekosežnije i dugoročnije posljedice. Četvrt stoljeća kasnije UNESCO je uvrstio bosansku i hercegovačku sevdalinku na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Poslije Mostara revival sevdaha zahvatio je Sarajevo, gdje su najvažnije uloge odigrali Damir Imamović, Amira Medunjanin, Divanhana i kratkotrajni sastav Halka koji su osnovali gitarist Dino Šukalo i jazz pijaninst Adis Sirbubalo, danas član Zostera. Kao frontmen Halke Božo Vrećo isprva se držao nepisanog starog pravila da je svaki sevdalija prije svega u službi pjesme. Takav je bio i na a capella albumu „Moj sevdah“ koji je njegovo ponajbolje samostalno izdanje.
Međutim, sjeme razdora već je bilo posijano čim je na Eurosongu 2014. ugledao Conchitu Wurst i procijenio kako bi na putu do priželjkivanog uspjeha atraktivan imidž ipak mogao biti važniji od muzike. To je ubrzo rasturilo Halku i preusmjerilo solo karijeru Bože Vreće koja se iz godine u godinu sve više udaljavala od tradicionalnog sevdaha i nepovratno estradizirala kad je zaglumio celebritija na crvenom tepihu SFF-a.
Konačni rezultat u regionalnom marketu bio je sasvim predvidiv. Dok najveći živući sarajevski sevdalija Damir Imamović, unuk rahmetli Zaima Imamovića, koji već dugo snima za prestižne world music izdavače kao što su njemački Glitterbeat, britanski Wrasse i američki Smithsonian Folkways, kod nas pjeva u maloj dvorani Lisinski (kapacitet 300) zato što među aktivnom zagrebačkom koncertnom publikom ima taman toliko ljudi koji poznaju i osjećaju sevdah, kad gostuje Božo Vrećo momentalno se napuni veliki Lisinski (kapacitet 1850) zato što je pojava razigrane balkanske queer ikone u dizajnerskoj haljini i vratolomnim štiklama privlačna liberalnom Zagrebu isto kao liberalnom Sarajevu.
Dame i gospodo, lijepo se zabavite s Božom, samo nemojte misliti da ste došli na sevdah.
Ocjena: 3/10
(Croatia Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
