Brane Norac (Klinika Denisa Kataneca): Ponekad pjesmu žvačemo mjesecima pokušavajući shvatiti kako da zabljesne

Do Tvornice nas dijeli još samo par dana, što nam sve pripremate? S obzirom da je riječ o vašem prvom zaista velikom samostalnom koncertu.

Brane Norac: Zadnjih godina imali smo prilike gledati velike koncerte domaćih alternativnih bendova u Tvornici. Često su to bili audiovizualni spektakli. U igri su bili kostimi, koreografije i slično. Imajući to u vidu, naravno da smo promišljali o tome kako da se prezentiramo, što da ponudimo svojoj publici. Prirodno, došle su nam slike Klinike kako pleše po pozornici uigranim koracima, Denisa kako silazi u publiku s bežičnim mikrofonom, u šljokičastoj košulji. Zamislili smo holograme koje pucaju zeca koji se topi ispod peke iznad naših glava. U nekom trenutku cijelu publiku obasipaju konfeti dok Karlo skida znojnu majicu. I tako… sve su te slike djelovale jednako blesavo. Zbog toga smo odlučili pružiti sebe u potpunosti, bez ikakvih maski, otvorenog srca, kao što to činimo cijelo vrijeme. Ovaj put ćemo u Tvornici odsvirati sve pjesme s dva albuma i EP-a. Mislim da je sigurno tvrditi da publiku očekuje dva sata zajedništva, jakih emocija i bliskosti.

Kad pjesmu otključaš, bendovski se aranžman dogodi jako brzo. Obično svi u isti trenutak shvatimo da smo nabasali na blago.

Album je izašao još u travnju, no dosad ga koncertno niste baš puno promovirali. Zašto ste odlučili pričekati?

Brane Norac: Bilo bi lijepo reći da je povlačenje bilo dio neke taktike, ali nažalost to nije tako. Koncerti se jednostavno nisu potrefili, iz raznih razloga. Srećom tu nepravdu ispravljamo sad i krećemo koncertno punom parom. Mi smo primarno koncertni, a ne studijski bend, pa je lijepo osjetiti ponovno uzbuđenje pozornice i ljepotu dijeljenja glazbe na kojoj radimo svih ovih godina.

Koje bi po tebi bile najveće razlike između “Kao zao kor” i prethodnika “Jada Jada”?

Brane Norac: Novi album je nastajao na potpuno drukčiji način, u drugim okolnostima. Dok smo radili album “Jada Jada” Denis bi uobičajeno došao na probu s gotovom pjesmom na koju bismo mi radili aranžman. To je bilo vrijeme pronalaženja zvuka benda, traganja. Cijeli taj period dobro nam je poslužio, pa smo uspjeli izgraditi sebe kao glazbenike i upoznati se međusobno. Dok smo radili “Kao zao kor” već smo znali tko koju ulogu može igrati. Nekad smo odlučili slijediti recept prethodnog albuma, a nekad smo od njega namjerno bježali. Ideja je zadržati Denisov autorski integritet i srž pjesme, a opet pronalaziti novi zvuk, često birajući netipična izražajna sredstva. Zbog toga je “Kao zao kor” stilski šareniji i hrabriji. U isto vrijeme, novi je album tematski zaokruženiji i koherentniji. Velika je razlika i u produkciji. Dok je “Jada Jada” bio album u kojem smo htjeli zvučati organski i nebrušeno (po uzoru na bendove šezdesetih poput CSNY ili albuma Neil Younga), na novom albumu je produkcija također zaigranija, nekad prirodna, nekad na rubu elektronike, a opet na čudan način homogena, što još dodatno podcrtava sadržaj albuma.

Kako izgleda kreativni proces Klinike Denisa Kataneca, odnosno koliki je kreativni input tebe, Karla i Vinka?

Brane Norac: Najčešće se kreće od Denisovog inputa. To može biti cijela pjesma, a može biti par tonova na gitari, uz mumljanje vokala. Pjesme gradimo improvizirajući. Nekad se aranžman dogodi odmah, a ponekad pjesmu žvačemo mjesecima, pokušavajući shvatiti kako da zabljesne. Nekad je i ostavimo par mjeseci, dok ne dođemo u drugu fazu i zaboravimo sve propale pokušaje. Kako god, uvijek se čeka neki ključ, sitni trenutak koji otvori viziju pjesme. Kad pjesmu otključaš, bendovski se aranžman dogodi jako brzo. Obično svi u isti trenutak shvatimo da smo nabasali na blago. Tad se verzija snimi mobitelom, a potom se danima maltretira sve bližnje s tom skicom, preslušavajući pjesmu u svakom trenutku. Te verzije obično postanu jedna vrsta male svetinje, pa mi se često dogodi da mjesecima nakon pokušavam skinuti točan solo koji sam u datom trenutku improvizirao. Nakon toga idu sitna brušenja i preslagivanja. Treba li solo ići prije ili poslije strofe, koliko puta ide uvod, počinje li Denis sam ili s bendom… Dok dođemo do studija cijela stvar je već uklesana u kamenu. Sve osim teksta kojeg Denis lomi i brusi često do zadnjeg trena, pa mi se znalo događati da finalnu verziju čujem tek na snimci. Ako naperite uši i na novom albumu možete čuti moje bekove koji su više mumljanja, a manje riječi. To je zbog toga što u trenutku snimanja bekova definitivne riječi nisu ni postojale.

Sad bih se malo vratio u prošlost, pamtiš li kada si prvi puta čuo Denisa Kataneca i kakav ti je bio prvi dojam?

Brane Norac: Pamtim. Bio sam u Sinju. Taman sam krenuo uzimati u obzir ideju da počnem javno nastupati kao kantautor. Trebalo mi je ohrabrenje pa sam s frendom slušao sve kantautore zagrebačke scene. Ideja je bila ustvrditi da sam daleko bolji od njih i da je svjetska nepravda ostaviti jedan Zagreb zakinutim pred mojim stvaralačkim genijem. Preslušavajući sve te gomile glazbe došao sam i do Denisa. Tu smo se pogledali. Bila je jedna kratka, ali jezgrovita pauza. Denis je definitivno bio lik koji je meni osobno najviše iskakao, imao što za reći.

Kako je došlo do okupljanja trenutne postave, kako si ti završio u Klinici?

Brane Norac: Priča se zapravo nastavlja mojim prvim pojavljivanjem u KSET-u kao kantautor pod imenom Nebo Roza. Na tom nastupu su bili i Denis, ali i Ivča iz Seinea koji je meni u tom trenutku bio apsolutni heroj. Igrom slučaja tamo je bio i Karlo. Tu se priča počela kotrljati. Denis me nedugo nakon toga zvao da mu snimim klarinet na EP-u “Pejotl”. Kasnije smo počeli svirati zajedno. Pridružila nam se i Tena Rak na violončelu. Kasnije ju je zamijenio Vinko Vujec na kontrabasu. Ja sam simultano radio na svom projektu koji je postajao bend. Htio sam veću zvučnu sliku. Između ostalog zvao sam Karla na bas. Nebo je uzimalo sve više vremena DK Triju (koji će kasnije postati Klinika) pa smo kao trio napravili jednu pauzu od godine dana. Nakon te pauze bio sam spreman posvetiti se triju puno ozbiljnije. Pokušali smo doskočiti problemu akustičnog i samim time tihog i hermetičnog zvuka, pa je Vinko prešao na bubanj, dok je Karlo došao na mjesto basiste. Tu se dogodila Klinika. Tu je sve nekako sjelo na svoje mjesto.

Nebo Roza je od tvog solo projekta prerasla u bend. Što se dogodilo s tim, raspali ste se?

Brane Norac: S vremenom sam shvaćao da se tekstualno vrtim u krug, da nemam što za reći. Svi moji tekstovi bili su pokušaj uglazbljivanja osjećaja koje doživljavam dok sviram tu novu glazbu koja izlazi iz mojih prstiju. Stvari generalno nisu išle prirodnim tokom, sve je zapravo išlo na guranje. Dobar dio svoje kreativne energije i onoga što sam imao za reći preselio sam na Klinku. Volim gledati stvari na taj način da se moja ideja Nebo Roze kao benda s velikim zvukom zapravo ostvarila u Klinici. Na kraju krajeva, pola Klinike čine članovi raspalog Neba. Moju potrebu za čistim autorskim i potpuno osobnim pristupom trenutno ispoljavam pisanjem i izvođenjem klasične i (blago) eksperimentalne glazbe.

Ja sam prvenstveno glazbenik. Sviram glavom i srcem, a ne prstima.

Završio si klarinet na Muzičkoj akademiji; iako se radi o sasvim različitim instrumentima, utječe li to i u kojoj mjeri na tvoj pristup sviranju gitare? Imaš stvarno jedinstven stil, teško mi se sjetiti nekog gitarista s kojim bih te mogao usporediti.

Brane Norac: Ljudi koji pokušavaju dešifrirati moj gitaristički stil često ga pokušavaju objasniti time da sam ja zapravo klarinetist. Istina je da ja zapravo nisam klarinetist. Nisam ni gitarist. Ne namjeravam nikad ni postati instrumentalist (iako mislim da sviram klarinet na zavidnom nivou; ako bi glazba bila sport svrstao bih se u klarinetističku reprezentaciju.) Ja sam prvenstveno glazbenik. Sviram glavom i srcem, a ne prstima. Uvijek me inspirira ideja nadilaženja mogućnosti instrumenta, mijenjanja uobičajenog načina pristupa instrumentu. Volim ideju stalnog iskušavanja izražajnih mogućnosti instrumenta u pokušaju pucanja neke zamišljene opne izvedivog, što često rezultira zvukom pucanja i skicom raspršenog ideala. Ako poslušate moj klasični album, što naravno toplo preporučam, čut ćete da ni moj klarinet ne zvuči kao klarinet.

U lipnju si objavio album pod nazivom “Monomit”, sastavljen od samo jedne skladbe u trajanju od 33 minute. Ako se ne varam, tu si kompoziciju u jednom trenutku pretvorio i u plesnu predstavu?

Brane Norac: “Monomit” je bio jedan projekt koji je meni bio strašno bitan. U proces stvaranja sam krenuo s Tinom Dožićem i Mirnom Pavičić, kao dio našeg multimedijalnog trija. Radilo se o pokušaju uglazbljivanja herojskog putovanja, po teoriji Josepha Campbella. Moja je ideja bila uglazbiti unutrašnji odjek vanjskih događanja, napraviti zvučnu sliku spektra emocija koje doživljava osoba koja prolazi kroz proces duboke promjene. Bio sam jako zadovoljan ishodom pa sam glazbu predložio plesnoj grupi Škvadra. Predstava je prvi put izvedena u ljeto 2020. u &TD-u, a živi još i danas. Zanimljivo je da su te 33 minute prvi ozbiljniji komad glazbe koji sam sam komponirao, odsvirao, snimio i producirao.

Za kraj bih te pitao o sada već četiri i pol godine staroj zbirci klavirskih kompozicija objedinjenih pod nazivom “Krletka za proljeće”. Reci mi nešto više o tome, kako si uopće došao na ideju uglazbiti Brailleovo pismo?

Brane Norac: Moj kreativni proces je često sadržan u prikupljanju različitih ideja, skupljanju raspršenih točki mojih preokupacija u jednu točku. U trenutku pisanja Krletke pisao sam dnevničke zapise. Radio sam u “COO Vinko Bek” gdje sam slijepoj djeci predavao glazbeni i učio ih svirati klavir. Taman sam se tad zaljubio u ambijentalnu i statičnu glazbu. U tom trenutku činilo mi se logičnim spojiti sve te doživljaje u jednu emocionalnu vremensku kapsulu. Pokušati zamrznuti jedan trenutak, što je naravno nemoguće. Zbog toga i naziv “Krletka za proljeće”, jer proljeće se ne stavlja u krletku. Proljeće se živi i udiše. Moraš pustiti proljeću da bude i da umre. Ima toliko lijepih stvari ispred nas, kao na primjer koncert Klinike u Tvornici. Sad i više nikad. Ako ne dođeš, više se nikad nećeš moći predomisliti. Zbog toga trk po karte!