Ime Obojeni Program već desetljećima predstavlja sinonim za alternativni i nezavisni rock na prostorima nekoć znanim kao Jugoslavija. U četvrtak, 4. svibnja poslije osam godina se vraćaju u Močvaru, na zajednički koncert s Brujačima, što je bio sasvim dovoljan razlog da s Branislavom Babićem Kebrom, frontmenom i jedinim stalnim članom grupe, razmijenimo nekoliko pitanja i odgovora.
Krenimo od vašeg posljednjeg, još uvijek aktualnog albuma „2021=41“. Iako smatram da je riječ o jako dobrom izdanju, moram priznati da me malo iznenadilo trajanje od samo 21 minute, posebno jer se radilo o vašem prvom novom materijalu poslije devet godina. Da li je u pitanju bila svjesna odluka, snimiti tako konciznu i direktnu ploču?
Branislav Babić Kebra: Naravno da je svesna odluka. Da sada ne nabrajam zašto je to tako, meni izgleda i previše logično.
Osim trajanja, što biste istaknuli kao najveću promjenu u odnosu na prethodni album „Kako to misliš: Mi“?
Kebra: Sa ovim albumom smo na neki način obeležili 41 godinu rada benda. Skromno, ali je obeleženo. Ništa spektakularno kao i uvek do sada. U muzičkom smislu, tu je gitara (ne previše) pa je samim time drugačiji i produkcijski i postprodukcijski pristup. Tekstualno jedna sasvim druga priča, još ako na sve to dodamo vreme kada je rađeno i kada se pojavilo na tržištu, odnosno vreme korone… Previše logike definitivno.
Ima li za bend s tolikim stažem uopće smisla objavljivati nove albume? S obzirom da publika i tako najčešće želi čuti stare, odavno poznate pjesme.
Kebra: Dobro, te starije pesme publika sluša decenijama, a novijima treba malo vremena. Mada te novije pesme na koncertima publika dosta dobro prihvata. Također, na muzičkim platformama nove pesme imaju više pregleda od mnogih starijih pesama. Tako da je tu teško biti pametan. U svakom slučaju mislim da uvek ima smisla raditi nešto novo, možda ne toliko često objavljivati ili objavljivati u sažetijoj formi (21 minuta), ali raditi, to jest stvarati novu muziku DA. Uvek DA.
U recenziji sam vas usporedio s jednim od svojih najdražih bendova, manchesterskim The Fall. Ta se usporedba u slučaju Obojenog Programa povlači od najranijih dana, kako gledate na to i što uopće mislite o grupi pokojnog Marka E. Smitha?
Kebra: Grupa The Fall jeste jedna od mojih omiljenih grupa i o njima mislim sve najbolje, naravno. Svako u bendu ima svoje omiljene grupe, slušamo sličnu muziku ali ne i istu, svako je priča za sebe i svi zajedno stvaramo taj zvuk Obojenog Programa. Bend, to je suština.
Jedna od poveznica svakako je i činjenica da vas je na BBC-ju puštao njihov vjerojatno najveći fan, legendarni John Peel. Na koji način je on saznao za Obojeni program?
Kebra: To je išlo preko Saleta Dragaša, on je pisao Peelu i poslao mu našu ploču, a Peelu se to dopalo.
Uz to, vaši spotovi vrtjeli su se i u kultnoj emisiji „120 Minutes“. Jeste li, osim nekog osobnog zadovoljstva, imali ikakve koristi od toga što su se vaše pjesme mogle čuti na MTV-ju, odnosno BBC-ju?
Kebra: Šta ćeš više od osobnog zadovoljstva? Mi se muzikom i bavimo iz osobnog zadovoljstva, da nije tako verovatno bi svirali neku drugu muziku. Dobro, nije loše ni kada neko plati to osobno zadovoljstvo, sve ima svoju cenu, naravno.
Sad bih otišao još dalje u prošlost, točnije na vaše početke. Izlazak prve ploče čekali ste punih 10 godina, koliko se Obojeni program mijenjao tijekom te demo faze, odnosno kolike su bile razlike između benda osnovanog 1980. i onog koji je objavio „Najvažnije je biti zdrav“?
Kebra: To je baš rana faza benda, tada je sve funkcionisalo više na energiji nego na umeću. Bili smo klinci željni svega, dosta ljudi je već tada prolazilo kroz bend. Imali smo dosta koncerata do pojave prve ploče, obišli smo sve veće gradove u bivšoj Jugoslaviji. Zanimljiv period u svakom slučaju. Svaka nova postava je celu stvar dizala na viši nivo i tako je ostalo do danas.
Taj materijal producirao je Dušan Kojić Koja, kao i prvijenac Boya u kojima je bubnjala vaša sestra Biljana Babić. Kakva je bila poveznica između Koje i tadašnje novosadske scene?
Kebra: Ne mogu da garantujem za celu scenu, ali Boye i mi smo voleli to što Koja radi još u Šarlu, kasnije i u Disciplini (više smo voleli Disciplinu nego Šarlo, naravno, jer to je bio Koja). Pogotovo nam je bio zanimljiv njegov producentski rad u Disciplini, a odlično je uradio i prvi album Brejkersa. Tako da tu nije bilo nekih nedoumica, treba raditi sa najboljima. Boye su prve počele saradnju sa Kojom i taj album odlično zvuči.
Novosadska scena još od vremena Pekinške patke i Lune uživa kultni status. Kakva je danas situacija vezano uz nove bendove, mjesta za svirke…? Nedavno sam pogledao „Bilo jednom“, dokumentarac o novosadskom punku devedesetih, u kojem su mi vaši komentari zvučali dosta pesimistično. Taj je film snimljen 2006., da li se stanje imalo popravilo u međuvremenu?
Kebra: Ja sam real optimista, situacija po svim gradovima nije sjajna, ali se nadamo da će se vremenom popraviti.
Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini bend koji ima dvije bas gitare. Kako ste došli na ideju da u postavu uvedete još jedan bas i koje vam je mogućnosti to otvorilo? Po pitanju kompletne zvučne slike.
Kebra: Mi smo još u demo fazi jedan period svirali u postavi bubanj, bas i glas. Bas gitara je bila okosnica od početka i sada je sve to tako – basovi Bebeca i Mikija pa dodajte Cinin basnjak – basa nikad dosta. Plus moj (nikakav) glas i to je ta zvučna slika. Srećom tu su tonci (Milos i Gricko) pa sve to upakuju da bude slušljivo 🙂
Osim glazbom, bavite se i crtanjem. Sjećam se da ste prije nekih desetak godina imali vrlo zanimljiv projekt u kojem ste tijekom tri mjeseca svaki dan postavljali jednu svoju sliku na Facebook. Imate li ponovno u planu nešto takvo?
Kebra: Da, crtam. Deset godina sam kačio crteže na svoj Facebook profil, više od hiljadu radova. Mislim da ću malo da iskuliram sa crtanjem, radimo koncerte i to mi je dovoljno dobro osećanje.
Obojeni program postoji već pune 43 godine. Kada pogledate unatrag, što biste izdvojili kao najvažnije trenutke u karijeri grupe? I postoji li nešto što ste željeli ostvariti s bendom, a dosad niste uspjeli?
Kebra: Nemam ja taj osećaj najvažnijeg trenutka. Svi trenuci su podjednako važni, a ni neke posebne želje nemamo. Ako se nešto dobro desi – super, ako se ništa ne desi i to ok. Bavimo se muzikom i hvala joj na tome.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
