Znamo svi za izreku da je pero ubojitije od mača, no nekad toj svrsi može poslužiti i kist. A upravo se kista latio naš poznati glazbenik Branko Bogunovi Pif.
Branko Bogunović Pif apsolutni je velikan hrvatske rock scene, bezbroj studijskih sati, još više koncertnih i mnoštvo suradnji. Već pet dekada je prisutan na sceni, i kako mnoge njegove kolege kažu za njega; on je gitarist na kojeg se mogu osloniti.
Meni je nekako došlo da je sve laž, prevara. Ključna riječ je ‘fake’. Vjesti su lažne, povjest je lažna i falsificirana, umjetnost je određena političkom snagom sistema.
No Branko, koji je u jednom trenutku imao zanimljive kolumnističke duele upravo na ovom portalu s Anđelom Jurkasom, danas filmskim redateljem, odnedavno je počeo slikati hrvatsku društeno-političku realnost, tj. kritizirati ju i time, dakako, davati svoj komentar, usuđujem se reći iz kuta rokera aktivista, a ne rokera hedonista, što je dakako i povod ovom intervjuu.
Mi mlađi nismo upoznati s tvojom slikarskim talentom. Školovan ili samouk?
Branko Bogunović Pif: Školovan u onom obliku u kojem su školovani moji idoli iz mladosti: Hendrix, Tommy Emmanuel, Brad Holland. Volio bih da sam se školovao. To je skraćeni put do cilja, ali nisam krenuo sam svirati profesionalno relativno rano pa je škola zapostavljena. Nije li to standard glazbenika?
Nekako je uvriježeno mišljenje kad se glazbenik laća kista, obično to radi zbog neke osobne intimne ekspresije. Ovdje je suprotan pristup i rezultat. Tvoje slike predstavljaju beskompromisnu kritiku naše društveno-političke stvarnosti. Kako je došlo do toga?
Branko Bogunović Pif: Kad se glazbenik laća kista obično ne ispadne bog zna što, otprilike kao kad se doktori i odvjetnici prime gitare, ljubavi iz mladosti koju su morali maknuti na račun probitačne građanske karijere. Iskreno kako nisam čovjek od riječi, molim da se to shvati unutar ovog konteksta, ukazivanje na društvene anomalije putem tekstova mi je strano, a kako cijeli život crtam i slikam nekako mi je bliže i praktičnije ovo direktno digitalno izražavanje. Brzo je i uskladu s modernim medijem. I informacija mora biti isporučena isti dan, ako ne i sat.
Upravo to htjedoh pitati. O kojoj slikarskoj tehnici je riječ? Mislim, prilično si brz. Slike izlaze ‘kao na traci’, ako je suditi po objavama na Facebooku , a ne čini se da su starijeg datume, jer su svojim sadržajem recentne.
Branko Bogunović Pif: Kad radim za izložbu radim ulja, kad radim za digitalni medij radim digitalno…upravo zbog brzine.
Zašto kist, a ne gitara i riječi kao oruđe?
Branko Bogunović Pif: Gitara nije neki medij za slanje poruka. Cijeli život živim, a nekad povremeno umirem, od sviranja. Gitaru više gledam kao sredstvo za rad, a ne oružje u službi bilo borbe za nešto ili protiv nečega. To velikodušno prepuštam mlađima i ljućima.
Kako bi nazvao taj sadašnji opus?
Branko Bogunović Pif: Ovaj opus bih nazvao „I finally found what I was looking for“.
Ima li ponuda i želja sve to objediniti jednom izložbom?
Branko Bogunović Pif: Dosad sam imao tridesetak izložbi u gradovima Hrvatske, čak i jednu u Ljubljani. Više ima želja no ponuda, slažem izložbu. Ideja mi je, a to sam radio prije desetak godina izložba sa solo koncertom akustične gitare. Zapostavio sam malo to, jer mi se rodilo dijete pa nema puno prostora za ovakve art eskapade, treba se preživjeti. Naši landlordovi dali su nam taman toliko prostora da ne crknemo, ali da nemamo previše snage za dizanje glave iznad površine.
Možda provokacije radi, pokloniti naslikanima makar kopiju, ako ne i original?
Branko Bogunović Pif: Našim vlastodršcima je potpuno svejedno tko što misli dok je izborna baza iz Kozari boka i Poskokove Drage stabilna. Naša elita pušta da mlataramo i palacamo s jezicima, jer im to ne nanosi nikakvu štetu. Previše mlataranja može izazvati skidanje sa sise Ministarstva kulture što vidimo po slučaju režisera Frljića ili konceptualnog umjetnika Siniše Labrovića koji je otjeran iz Hrvatske na fini način, iz ekonomskih razloga.
Kako ti dolazi inspiracija? Planeš li na neku od brojnih gluposti koje serviraju politika i mediji i odmah imaš sliku u glavi, ili se stvari moraju malo slegnuti za pronaći pravi ključ?
Branko Bogunović Pif: Inspiracija se nalazi svuda naokolo. Otvoriš novine zapljusne te tsunami kretenskih poteza naših, a bome i stanih političara. Ne bih previše skretao na izjave naše ljupke predsjednice, ali ona je nepresušan izvor izjava i poteza osobe bez imalo empatije za onaj dio hrvatske populacije koji se nije snašao u ovom predatorskom vremenu.
Općenito si čovjek ‘bez dlake na jeziku’, par puta si komentirao na Facebooku da ti neke kolege zamjeraju što si žestok i beskompromisan u kritici, koga god i čega god se uhvatiš. No misliš li ti da su kolege možda preblage i da pored svega, kritike i nekog jačeg angažmana nema u redovima glazbenika?
Branko Bogunović Pif: Lijepo zvuči ovo; čovjek bez dlake na jeziku, ali uhvatim se kako se demfam, izgleda da su nam ipak negdje, nekad ugradili čip za autocenzuru, pa se pitam moram li ja svoju porodicu dovoditi u neku neugodnu situaciju u vezi vlasti, a onda shvati da sam mali beznačajni žuti mrav kako bi rekao pokojni Boško Petrović i da me oni ni ne primjećuju, eventualno me mogu slučajno nagaziti i nehajno s prezirom otresti s cipele. Naši vladari su fantastično naučili lekciju od amatera iz prošle države, nema šanse da oni ispuste uzde prosperitetnog puta u svijetlu budućnost. Sve su jako pametno napravili da se osiguraju od bilo kakvih iznenađenja. A glazbenici, oni rješavaju egzistencijalna pitanja i niti imaju potrebu, niti kapacitete, barem ova moja pregažena generacija za neko dublje oponiranje. Prošla nam mladost u hedonizmu, nije bilo potrebe za buntom.
Mislim, pitam to iz nekog osobnog dojma jer mi se činiš kao netko tko je dobro shvatio čemu bi društvene mreže mogle poslužiti, tj. da su platforma za neku akciju, angažman, nešto što bi trebalo potaknuti razmišljanje, a ne da je to platforma za suhoparnu samopromociju. Jer i platformu treba staviti na kušnju, zar ne?
Branko Bogunović Pif: Iz osobnog iskustva znaš da su mediji ventil, povremeno netko kao Wiki Leaks napravi mali potres, ali sve se to regulira društvenim mehanizmima koji ublaže takve poremećaje. Od Frljića i Labrovića koji su (bili) najasniji izraz kritike našeg sistema nema neke stvarne snage i artikuliranog kritičkog stava. Ovi moji rokeri su autistični, zabavnjaci, bože sačuvaj, Bare i Psihomodo su simpatične karikature, Gibo je u svojem astralnom mediteranskom univerzumu, Nina traži ljubav, Huljić… Neću dalje.
Kako općenito gledaš na umjetnički rad u ova vremena, bilo glazbeni, bilo likovni? Je li važnija koncepcija ili sadržaj? PR ili sadržaj? Ili su pak konceptuala i PR da tako kažem ‘progutali’ vrijednost sadržaja i da su u neku ruku oni sadržaj?
Branko Bogunović Pif: Izvrsno pitanje… Mi s malo više godina i iskustva, recimo, smatramo da je sadržaj zanemaren na račun efekata i celofana. Mladi se ne opterećuju previše s iskustvom prošlosti nego stvaraju svoje ‘copy paste’ art prostore. Meni je nekako došlo da je sve laž, prevara. Ključna riječ je ‘fake’. Vjesti su lažne, povjest je lažna i falsificirana, umjetnost je određena političkom snagom sistema. Drugim rječima, tko uloži više novca bit će dominantniji na tržištu, što je Amerika iskoristila i nametnula svoj jezik i kulturu kao dominantni model, jer ima financijska sredstva da to provede. Kako se nitko u umjetnosti nije bavio lažima i prevarom kao poetskom osnovom? Stalno neka ljepota, pa istina, pa dobrota, pa…