Numero zvukove Matajine gitare uspoređuje sa glazbom Ennija Morriconea i Omara Khorshida, drugi će povući paralele s Djangom Reinhardtom ili Dickom Daleom, treći će atmosferu ove snimke prozvati sličnom onoj iz filmova Davida Lyncha, dok će za Matajinu priču o opskurnosti i potencijalno pronađenoj slavi neki smatrati da nalikuje na potragu za ‘Sugar Manom’ Rodriguezom.
Otvorite li aktualni broj časopisa Uncut, među recenzijama reizdanja naći ćete i članak o novoj ploči koju je izdala kuća Numero Group iz Chicaga, specijalizirana za iskapanje zaboravljenih bisera svjetske glazbe. Album u pitanju nosi naziv “Over the Fields and Far Away”, a riječ je o reizdanju materijala što uglavnom čini snimku koju je samouki gitarist Branko Mataja snimio daleko od rodnog kraja u svojoj garaži negdje u Sjevernom Hollywoodu, a sredinom sedamdesetih izlazi na etiketi Essar Records pod nazivom “Traditional And Folk Songs Of Yugoslavia”.
Izrazito visoka ocjena (9/10) u recenziji renomiranog svjetskog glazbenog lista svakako će mnoge natjerati da se pitaju tko je uopće Branko Mataja. U vrijeme kad su informacije o svemu i svakome dostupne u svega par upisa u tražilicu i nekoliko klikova, odgovor na ovo pitanje ostaje začuđujuće skriven. Više-manje sve što se može saznati dolazi u obliku PR teksta koji prati novo izdanje, a informacije u njemu su faktografski dvojbene i teško ih je potvrditi.
Tekst navodi da je Bekar u Dalmaciji (?) mjesto gdje je Mataja rođen 1923., dočim na drugim mjestima saznajemo da je za vrijeme Drugog svjetskog rata živio u Beogradu odakle je izmješten u njemački logor. Po završetku rata odlazi u Sjedinjene Države gdje vrijeme provodi u gorespomenutoj garaži, uglavnom eksperimentirajući s električnom gitarom i tehnikama snimanja iz sjećanja izvodeći jugoslavensku (pretežno srpsku) narodnu glazbu i pušeći lulu. Njegov sin Bata kaže da je Branko imao veliku kolekciju vinila, ali ih nikad nije slušao. Samo je svirao.
Numero zvukove Matajine gitare uspoređuje sa glazbom Ennija Morriconea i Omara Khorshida, drugi će povući paralele s Djangom Reinhardtom ili Dickom Daleom, treći će atmosferu ove snimke prozvati sličnom onoj iz filmova Davida Lyncha, dok će za Matajinu priču o opskurnosti i potencijalno pronađenoj slavi neki smatrati da nalikuje na potragu za “Sugar Manom” Rodriguezom. Sve te usporedbe logične su uhu ne nedovoljno naviklom na istočnoeuropski melos koji strancima može zvučati kao mistična nostalgija, a ovdašnjem je puku u krvi. Ono što ga u ovom slučaju čini specifičnim jest to da je izveden na električnoj gitari u lo-fi/DIY produkciji koja pjesmama daje pomalo iščašen i psihodeličan prizvuk, pogotovo uvodnoj “Da smo se ranije sreli.” Neke od melodija poput “Tamo daleko” nama će biti itekako poznate iz srpskog folklora. Iz Bosne i Hercegovine pak dolazi sevdalinka “Tebi majko misli lete” Nikole Škrbe koju je pjevao Meho Puzić, ali i hrvatski izvođači poput Ibrice Jusića, Vice Vukova i drugih, dok dašak Dalmacije donosi dječje jednostavna melodija “Duboko je more”.
Osim “Traditional And Folk Songs Of Yugoslavia”, Mataja je prije smrti 2000. (vjerojatno krajem osamdesetih) snimio još jedan album čiji se naziv navodi kao “Folk Songs of Serbja”, ali ta ploča nikad nije doživjela službeno izdanje, već je Branko navodno samo dijelio primjerke prijateljima te se stoga vjerojatno može smatrati izgubljenom. Možda se može očekivati pojavljivanje nekih neobjavljenih snimki u slučaju da “Over the Fields and Far Away” postigne određenu razinu uspjeha. Zasad se od pjesama koje nisu uvrštene na novo izdanje na YouTubeu može pronaći tek “Kolo” koje bi dalo naslutiti kako zvuči ostali materijal. Kao i o većini detalja o Matajinom životu, internet uglavnom šuti, a rijetki nešto više znaju. No, s “Over the Fields” napravljen je prvi korak u otkidanju ove glazbe od zaborava. Bilo bi lijepo kad bi netko primjerice kakvim dokumentarcem pokušao proniknuti u tajnu i probuditi širi interes za zvukom koji leži u njezinom srcu.
(Numero Group, 2022.)