Oni koji zagrizu mamac ove ploče bit će zadovoljni kad ih ona povuče za sobom u istraživanje svojih muljevitih dubina.
Nakon što je Conor Oberst sa svojim bendom Bright Eyes dosegao neku vrstu kreativnog ćorsokaka s pločom “The People’s Keys” 2011., trebalo mu je devet godina i tri samostalno potpisana albuma da ponovno upogoni svoj sastav i objavi jedan od najboljih pandemijskih albuma, “Down in the Weeds, Where the World Once Was”.
Od tada, bend se pozabavio ponovnim izdavanjem svog kataloga, a svaki je album bio popraćen jednim tzv. companion EP-jem s nanovo snimljenim pjesmama i bonus sadržajem za svaki od njih, a rad na novim izdanju počeo je opušteno u Los Angelesu, gradu čije je prisustvo opipljivo na velikoj većini ovih pjesama, zajedničkim muziciranjem s Alexom Orange Drinkom, frontmenom njujorškog punk benda The So So Glos, s kojim je Oberst napisao i nekoliko pjesama, uključujući i jedan od najavnih singlova nove ploče “Rainbow Overpass”.
Album nosi naziv “Five Dice, All Threes”, a odnosi se na igru kockama očito sličnu jambu u kojoj je cilj, kako ime kaže, skupiti pet trojki na isto toliko kockica. Bright Eyes obično albume započinju zvučnim montažama na početku uvodne pjesme, a ovaj put je takva montaža dobila zasebnu traku od minute i četrdeset sekundi u kojima čujemo objašnjenja pravila spomenute igre s kockama, kao i niz zvučnih isječaka iz filmova i televizijskog programa dok se prebacuju kanali prije nego prava stvar krene s energičnim prvim singlom “Bells & Whistles” nošenim fućkanjem i živahnom melodijom, prije nego se u finalu pojave i puhači koji će ovom albumu u više navrata dodavati energičnost, obično u završnih pola minute kakav je i slučaj s narednom “El Capitan” koja na taj način dobije i dodatan mariachi štih.
Naravno, na albumu će se naći i gomila referenci koje će možda trebati dodatno istražiti kako bi se otkrije neke ideje iza njih, pa tako “Bas Jan Ader” nosi ime po nizozemskom performeru iz 20. stoljeća koji je otplovio u Atlantik i nikad se nije vratio. “Tiny Suicides” je balada koja šarmira na prvo slušanje, iskreno tužna pjesme (ponovno ukrašena trubama) koja će mnogima biti najdraža pjesma albuma, slično kao i polunaslovna “All Threes” na kojoj se Oberstu na vokalima pridružuje Cat Power.
Osim Power i Alexa Orange Drinka, ovdje valja spomenuti i treće istaknuto gostovanje na albumu, a to je ono Matta Berningera iz The Nationala čiji glas pjesmu “The Time I Have Left” učas oboji svojom prepoznatljivom melankolijom i gotovo prijeti da će je cijelu odvući na svoj teren, ali na koncu kombinacija njegovog i Oberstovog stila ipak završe jednom lijepom sinergijom kojoj nakratko zaprijete eksperimentiranja s vokalnim efektima.
Na drugim mjestima izdvajaju se “Hate”, jednostavna pjesma s kritičkim pogledom na religijske figure koja koristeći pojam mržnje zapravo propituje prirodu mržnje same kao instrumenta koji naoko više nego ikad upravlja svijetom i dijeli ljude, što je pogotovo razvidno u Oberstovoj zemlji, kao i “Spun Out” s gramofonskim scratchingom u breaku na polovici pjesme, te poletna “Trains Still Run On Time” smještena u Ameriku u kojoj nas između ostalog napadaju i nasilni Disneyjevi likovi koji probijaju vrata.
Oberst često pjeva kao da mu život ovisi o tom, a njegov jecajući vokal i vješte igre riječima često mogu pdsjetiti na stil našeg Denisa Kataneca kojeg su u početku karijere često uspoređivali s frontmenom Bright Eyesa. Ova paralela pogotovo dolazi do izričaja u akustičnim momentima, pa tako melodija “Real Feel 105°” mjestimično zvuči kao da se bez problema mogla naći na lanjskom “Kao zao kor” Denisove Klinike.
Finale albuma sačuvano je za “Tin Soldier Boy” koju otvara usna harmonika u stilu Neila Younga dok raspreda nekoliko narativa dok se glazba nakuplja iza brane koja će popustiti do odbrojavanja u refrenu u kojemu se selimo na frontu gdje naslovni vojnici padaju u blato pokošeni mecima. Pojavit će se tu i Martin Scorsese i Frank Sinatra prije nego vatromet zvuka još jednom zaokruže neizbježne trube u ekstatičnom finalu.
Na “Five Dice All Threes” Conor često odaje dojam kao da ima previše toga za reći; tekstovi su gusti i bogati i često ih je teško pratiti, pa se čini da ovaj album zahtijeva mnogo slušanja da ga se u potpunosti pohvata i da otkrije sve svoje tajne, a to je nešto što si prosječan slušatelj u ovim vremenima ekstremne zatrpanosti velikim količinama glazbe glazbe teško može priuštiti.
Oberst je, dakle, bacio kocku i odvažio se na pisanje velikog albuma, možda čak i prevelikog za vlastito dobro, no vjerujem da će svi oni koji zagrizu mamac ove ploče biti zadovoljni kad ih ona povuče za sobom u istraživanje svojih muljevitih dubina. Svi oni ostali kojima je taj zadatak pretežak mogu se pak zadovoljiti s nekim od najboljih melodija benda na tragu onih iz pjesama s albuma “Cassadaga” i “Down in the Weeds”, s još malo dodatne pozitivne energije.
Ocjena: 8/10
(Dead Oceans, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
